Dragi dnevniče…

Svakodnevno se u životu susrećemo s raznim strahovima, borbama i ratovima među okolinom, a najčešće sami sa sobom. Ponekad nam neka životna oluja malo poljulja naš brod, usmjeri nas prema nečemu što nam se tada učinilo kao najbesmislenija stvar, ali ipak to postane naša priča, naš cilj ili pak ono čemu zapravo težimo. A čemu čovjek zapravo teži? Postaju li okolina, materijalne stvari i sve ono trošno, dio nas? Pobjeđuje li nas sama želja da se ogledamo u očima drugih? Očima i srcima drugih, a zaboravimo na Njegove oči. Oči najbitnijeg i najdragocjenijeg. Ne zapitamo se što bi Isus rekao na ovo ili pak bi li se Njemu ovo svidjelo, nego koračamo dalje, ali prazni. Kao svako biće u kojem ne živi Krist, a Krist je spas i utjeha. U svakoj obitelji, svakom odnosu i svakom zajedništvu progovara samo Bog i usmjerava samo na dobro. Bit i čar odnosa i obitelji je Isus. I velike i male. I bogate i siromašne. I stvarne i one koju sami biramo. Naša druga obitelj u koju ulazimo sami i svjesni onog što nam je darovano pa smo tu, naša Frama i naš drugi dom, Brig. Što više brojim korake unazad, dnevniče, tako me više obuzima onaj osjećaj čudnog osjećaja. Kako vrijeme prolazi i generacije se nižu jedna za drugom, tako i ja pogledom iza sebe, kroz vrijeme vidim sve ono lijepo što sam doživjela tu s blagoslovom i milošću. A najvažnije je kada pogledam pored sebe i vidim te neke svoje ljude. Radost! Radost je osjetiti da si prihvaćen, da ih trebaš i da te trebaju. I to je Frama. Frama je mir i u Frami živi mir.

Do idućeg čitanja, Božji blagoslov!