Blizu smo blagdanu Božića, pripreme su u tijeku. Iz ugla promatram ovaj svijet. Silne gužve, kič, ukrasi, užurbanost, što se to događa? Zar je to vrijeme iščekivanja, zar je to dolazak Djeteta koje će spasiti cijeli svijet? Gledam i ne vjerujem. Što je to obuzelo ljude, što vlada njihovim umovima i koliko zapravo ljudi istinski očekuje Boga?

Lampice i kič nisu jedino svjetlo u našem životu. Mi smo u svjetlu, ali ipak odabiremo mrak. Svjetlo koje obasjava naš grad nije ono svjetlo koje će obasjati naš život. Kada se ta svjetla ugase naša će srca ponovno ostati u mraku. Svake godine ponavljamo iste greške.

Svi znamo da su Marija i Josip prije rođenja njihovog Sina Isusa, a našeg Spasitelja tražili svoj kutak. Gdje su god pokucali za njih nije bilo mjesta, nisu ih primili. Za njih nije bilo mjesta u nastambama ljudi. Isus se morao roditi u trošnoj štalici. Betlehemska štalica postaje ljepša od kraljevske palače u Jeruzalemu. Ondje je bilo više svjetla, više istinske radosti nego igdje na svijetu. Ima li danas mjesta za Isusa? Isus i danas kuca na mnoga vrata. Ako tko čuje Njegovo kucanje otvorit će vrata svoje skromne štalice. Njegovo je rođenje početak tog čudesnog kucanja na vrata ljudskih srdaca. Isus ostaje trajno kao onaj “koji stoji na vratima i kuca”. Isus dolazi nenasilno: dolazi kao prosjak ljubavi. Traži svoje mjesto u ljudskom srcu. Bog neprestano misli da u svojem pohodu k ljudima dolazi k svojima. Bog neprestano kuca na vrata i misli da će mu se širom otvoriti. Međutim, čovjek često to ne čini. Čovjek se, nažalost, često otima toj ponuđenoj ljubavi. Ne prepoznaje Božju ljubav. Isus je prisutan u čovjeku, u strancu, izbjeglici, prognaniku, majci, u svakom živom biću. U svima je prisutan. Postao je čovjekom kako bismo ga prepoznali i dopustili Mu da u nama zaživi, djeluje i ljubi. Nadam se da će ove godine za Božić koji dolazi biti malo više mjesta za Isusa u svakome od nas.

Mir i dobro!