“Art nouveau“ – Šutnja

Uništimo, dakle, Verbum, jer tek je on dao mogućnost za krivotvorenje, za laž. Vrhovna mudrost života, prema tome, leži valjda u šutnji, istina, valjda, leži u beslovesnosti. A takozvani “dar govora“ bio je u stvari danajski dar. (V. Desnica, Proljeća Ivana Galeba)

Poznaješ li, slučajno, nekog šutljivog čovjeka? Što kažeš o njemu i kakvim ga držiš? Meni je ta osobina ljudske ličnosti uopće izvanredna. Čak do te mjere da umijeće šutljivosti držim, ništa manje nego, primjerice; književnost, glazbu, slikarstvo… za umjetnost, a šutljiva čovjeka, upravo za umjetnika! Jer ne može to svatko. To je jednostavno urođena osobina ličnosti koja prirodno ostaje i raste u čovjeku cijelog njegovog života. Jasno, može se osobu prisiliti na šutnju, ali znači li to onda da ona “prirodno“ posjeduje tu vještinu? Baš isto kao što se dijete može od malena “prisiljavati“ da svira violinu, ali ako mu taj svijet, to stanje uma i tijela, pa ako hoćete i duše, nije stanje u kom se osjeća sigurno, mirno i radosno, onda to jednostavno nije svijet za njega. Uzalud onda sav uložen trud i protraćeno vrijeme. Šutljiv čovjek, mogao bi vrlo lako uznemiravati znatiželjne glave i buniti uzavrele misli jer oni nikada ne znaju što točno leži u njemu. Do te mjere da ne mogu ni reći je li on ograničen ili dublje mudar, priprost ili šutljivo usukan, kao što piše Desnica. On je za njih svojevrsna Schrödingerova mačka (da progovorim i jezikom fizičara). Dok ga ne upoznaju, dok ne otvore ta vrata što vode u odaje njegova uma i pažljivo ne poslušaju kakve sve misli zaokupljaju zagonetnu glavu umjetnika, ne mogu donijeti adekvatan sud o njemu. Mogu reći kako se redovito skrivam i uopće izbjegavam susrete s osobama čijih beskonačan monolog, ponekad i isti više puta, moram slušati i tek se tu i tamo ubaciti s onim: Jest, jest. Mhm. Jasno. Da, da… Kao da se natječu sa mnom u posjedu pa priželjkuju da zagrabe onih 80% naspram mojih 20% (da progovorim i jezikom sportaša). Kao da će ih taj ogroman broj izgovorenih riječi dovesti do goleme mudrosti za kojom čeznu. Ja sam se ‘pak uvjerio u suprotno. Češće su me dvije tri rečenice skromnoga umjetnika poučile mudrosti negoli stranice i stranice ispisane teškim, kompliciranim i uopće nezanimljivim jezikom kakova učenjaka. Tako uvidjeh; samo oni koji oprezno biraju svoje riječi i koji mudro razlučuju kad, što i na koji način govoriti, spoznali su pravu moć riječi. Spoznali su njenu težinu, osjetili njen mač i okusili svu gorčinu s kojom dolazi. I onda se sasvim opravdano nametne pitanje; zar je to zapravo izvorna sudbina riječi, da nas zapljusne, zbaci na tlo i zagorča nam život? Dar govora, zar da je čisto danajski dar? Može biti, ne mora. Ali jedno je sigurno; šutnja ima daleko veću težinu od riječi. Šutnjom se, redovito, puno više kaže nego riječju. Šutnja je u biti ono što krasi mudra čovjeka, što gradi njegov karakter. Ali isto tako, prava riječ, u pravo vrijeme, od prave osobe, kadra je spasiti život. Oprosti, hvala ti, pomozi mi… Takva riječ je pravi istinski dar; ne danajski, nego božanski. Ne mari previše za mnoštvo mojih riječi napisanih u ovom kratkom razmišljanju. To su samo razbacane misli koje su mi se došuljale u pamet u šutnji, u tišini i koje sam iznio u obliku riječi. Netko drugi bi ih iznio u obliku slike ili note. A možda bi daleko bolje bilo sačuvati ih čiste, nepomućene, neoskvrnute za sebe, duboko u arhivu dugoročne memorije i tu ih se nauživati. Uviđao sam: nema šta, riječ uvijek iznevjeri misao! A pogotovu iznevjeri osjećaj.