Gledajući kroz povijest Crkve toliko je onih koji su podnijeli mučeništvo za svoju vjeru i svoga Boga.

Sjetimo se lika Ivana Krstitelja, živio je u pustinji, hranio se skakavcima i divljim medom, ogrnuo se devinom kožom i pričao o dolasku Mesije. Znamo kako je Ivan Krstitelj završio svoj zemaljski život, tako što su mu odrubili glavu i posjekli snažni glas Božji.

Pitamo se danas kako to Bog koji je toliko toga učinio drugima: ozdravio Jairovu kćer, vratio slijepcima vid, pomogao Petrovoj punici, iz groba podigao svoga prijatelja Lazara, kako to da nije spasio Ivana koji ga je toliko ljubio? Sveto Pismo svjedoči, kada je riječ o Ivanu Krstitelju, da se Isus povukao u molitvu.

Znamo da je Isus rekao za Ivana da nije bilo većeg rođenog od žene. Prema tome Ivan je bio preteča, morao je umrijeti mučeničkom smrću jer ga je Bog želio učiniti jednakim sebi. Morao je i svim naraštajima navijestiti da uskoro dolazi onaj koji će otvoriti vrata raja i time napuniti nebo čistim dušama koje će slaviti Boga.

Upravo danas sjećamo se i širokobrijeških mučenika, onih koji su toliko ljubili Boga da su bez dvojbe poljubili križ i otišli u smrt.

Danas ovu kolumnu želim posvetiti njima, svjedocima vjere, koji nam trebaju biti uzor u svemu. Koji nam pokazuju da s Bogom nikada ne možemo izgubiti, da nam mogu oduzeti sve – glas, srce pa i život, ali kako god bilo znamo da ćemo stati pred svoga Boga i položiti račun za vlastiti život.

Oni poput Ivana Krstitelja idu u smrt, pokazujući nam put, da ništa na ovoj zemlji, ni sila ni vlast ni progonstvo ne može stati između čovjeka i Boga.

Na današnji dan kao da čujem onaj dio iz knjige proroka Jeremije:

>>Ti bedra svoja sad opaši, ustaj, pa ćeš im govoriti, sve što ću tebi zapovjediti. Ne dršći pred njima, da ne bih morao učiniti da uzdršćeš pred njima. Danas te, evo, postavljam kao grad utvrđeni, kao stup željezni, ko zidinu brončanu protiv sve zemlje: protiv kraljeva i knezova judejskih, svećenika i naroda ove zemlje. I borit će se s tobom, al’ te neće nadvladati, jer ja sam s tobom da te izbavim, riječ je Jahvina.<< (Jr 1, 17 – 19)

Kada se prisjećamo naših mučenika, i onih koji su položili svoj život za Boga, njih danas desetljećima nakon doživljavamo svecima. Ali u tom trenutku, gledati smrti u oči nije bilo ni malo lako. Kao da vidim kako s krunicom u ruci koračaju u smrt. Koliko je njih imalo svoje želje, svoje planove, svoja očekivanja, ali znali su da ništa nije vrjednije od blaga koje imaju u svome srcu – Boga.

Neki izvori svjedoče da su se čak par sati prije smrti svi pričestili i blagovali svoga Boga, sjedinjeni s Njim gledali su neprijatelja u oči.

Mnogi zapisi svetaca i ljudi koji su doživjeli kliničku smrt svjedoče o tome kako mučenici imaju posebno mjesto u raju. Budimo danas zahvalni za sve ono što su oni za nas učinili, jer naša zemlja, naš grad natopljen je mučeničkom krvlju koja donosi blagoslov.

U nedjeljnom Evanđelju čuli smo kako nas je Krist usporedio sa svjetlom i solju. Što ćemo ako sol obljutavi?

Širokobriješki mučenici, vaša sol osolila je naš grad i sve generacije poslije vas. Vaše svjetlo se nije ugasilo vašom smrću, nego i danas tako snažno svijetli i obasjava sve naraštaje!

Odlučimo i mi danas po uzoru mučenika, biti sol Zemlje i svietlo ovoga svijeta, budimo baš onakvi kakve nas Bog želi vidjeti, ostavimo mlakost, a zagrlimo Ljubav!

A za kraj, Bogu se pomoli, braći našoj svijeću zapali i Gospodinu zahvali, jer su oni za nas svoj život dali!

Bože, nek se nikad ne zaboravi ono što su naši fratri činili!