Vjerujem da svaki čovjek ponekad osjeti potrebu da nestane. Da se makne od svega – od nemira, ljudi, očekivanja. Da ode negdje gdje ga nitko ne poznaje, gdje očekivanja za njega ne postoje. Negdje na kraj svijeta. Možda to nije bijeg, nego pokušaj povratka. A možda nije ni kraj svijeta, već mjesto gdje se svijet ponovno sastavlja – komadić po komadić.

Tako se dogodilo i sa mnom, bez nekog posebnog razloga. I tako sam unazad par dana razgovarao s prijateljem. Razgovor o nekim uobičajenim stvarima ubrzo je prešao u kukanje u prazno. Tako sam izjavio da bih volio otići negdje na kraj svijeta, samo na par dana. Ta se izjava vukla zajedno sa mnom kroz čitav tjedan. I tako je došao petak. Jedva ga dočekao. Samo da pobjegnem negdje. Nisam znao kamo. Nisam znao ni zašto. Valjda sam nešto tražio. Možda mir. Možda sebe.

S noge na nogu, našao sam se na poznatom mjestu. Na Frami. Na Brigu. Na mjesto koje, kada gledate iz daljine, izgleda kao kraj – kraj grada, kraj puta. A on je sve, samo ne kraj. U mojim očima, to je isprva bio još jedan susret. Petak, sasvim običan, kao i svaki drugi. Došao sam i sve je bilo isto – ista crkva, iste prostorije, isti ljudi. Koraci su me vodili rutinski. Tako sam se smjestio i samo sjedio, negdje mislima daleko. A onda, odjednom, kao da mi je netko postavio pitanje. Ne glasno, već duboko u meni: “Zašto si ovdje?”.

Pitanje koje svatko čuje, a nitko ne izgovori naglas. Ovo me pitanje zateklo. Ne zato što nisam imao odgovor, već zato što nisam znao gdje da ga tražim. Sjedio sam tamo, okružen veseljem, ljudima, smijehom – ali u meni je bila tišina. Ne ona tiha i smirena, već ona glasna, puna pitanja i nedoumica. Tako su minute prolazile i počeo sam primjećivati nešto što možda često zanemarujem: jedan pogled preko ramena, osmijeh koji me dočeka bez riječi, ruka na ramenu, pogled pun topline. Male stvari, one najjednostavnije geste. Možda sve te oči nisu mogle primjetiti da sam ja mislima negdje daleko. To nije bilo ni bitno, samo im je bitno da si tu. I znaš da to misle. Znaš da si im važan, baš onakav kakav jesi.

I onda sam shvatio. Možda se smisao krije baš u malim stvarima koje svijet ne primjećuje, a Bog vidi. Možda je Frama ono mjesto gdje učiš voljeti bez uvjeta, davati bez računice, služiti bez pitanja “Što ja imam od toga?”. Jer negdje na putu prestaneš tražiti velike odgovore i počneš živjeti male. I shvatiš da nije pitanje samo “Zašto si ovdje?”, nego i: “Za koga?”.

Za brata koji sjedi kraj tebe.

Za sestru koja ti šalje poruku kad te nema.

Za Krista koji stoji u središtu svega, u središtu zajedništva.

Shvatio sam i da Brijeg nije bijeg. Brijeg je poziv. Da budem više. Da vjerujem i onda kada je najteže. Da volim i onda kada ne znam kako. Tamo gdje su ljudi prije dolazili u tišini, izmučeni i slomljeni, danas dolazimo mi – mladi, glasni, zbunjeni, ali puni života. I donosimo ono što jedino imamo – svoje srce.

Možda ovaj Brijeg i ova Frama zaista jesu moje mjesto na kraju svijeta. Moj prostor za predah, za razmišljanje, za traženje Boga. Mjesto na kraju svijeta, mjesto da pronađeš sebe. Jer Bog nikada neće voditi tvoje korake da se izgubiš, već da se pronađeš. Ja zahvaljujem Bogu na svom, a tebi, brate i sestro, želim da pronađeš svoje mjesto na kraju svijeta. Prostor gdje je prvo srce, a onda sve ostalo na mjestu.