Brinem se, znaš

Jeste li se ikada zapitali koliko li se samo taj dio rečenice izgovara. Vjerujem da bi se moglo reći da je to jedna od najčešćih rečenica. Strašna je to činjenica – nešto toliko teško izgovaramo tako olako. Svjesna sam da trenutno svi vodimo neke borbe, bilo da je to strah od života, strah od odluka, strah od ispita, strah od odbačenosti, strah od našeg djelovanja i slično. Netko bi rekao da je to normalno, da smo ljudi i da svi strahujemo, slažem se, ako bismo se uhvatili za to da smo samo ljudi, a ne Božji ratnici.

Mogli ste primijetiti po medijima i društvenim mrežama koliko se nameće da strahujemo od bolesti, gladi, globalnog zatopljenja, rata i slično. A zašto? Možda zato što je strah svima nama slaba karika, najlakši način Sotoni da razori nas i Božje djelovanje.

Navikli smo se svi da kroz svakodnevicu sve okrenemo na brigu i strahove, u svakoj situaciji da gledamo na moguće posljedice i nezgode od kojih strahujemo što bi se moglo dogoditi. Zanimljivo je koliko smo svi mi slaba bića, predstavljamo snagu i hrabrost u stavovima, svađama, a u životnim situacijama znamo da smo maleni i da naša snaga, ponos, oholost, novac i moć tu ne mogu ništa. Najjači muškarac na svijetu je slabo biće jer ne može pobijediti smrt koja mu je neizbježna, stoga budite svjesni da su fizička snaga i emocionalna snaga  neusporedivi sa snagom vjere. Tu se očituje ratnik u borbi, tu stupa moć koja može poraziti nemoguće.

U Bibliji je zapisano 365 puta riječ: „Ne boj se.” Za svaki dan u godini, kroz svu povijest Biblije možemo vidjeti da nas Bog poziva da će oko nas uvijek biti prepreka i nemira, a na nama je da shvatimo da je to samo svijet, jedna mala materija. Baš tada si pozvan gledati u Njega, da svaku nedaću promatraš kao priliku da svjedočiš za Njega, kakvi bismo tek tada borci bili. Bog nas poziva svih tih 365 dana da rastemo kao vojska, da živimo puninu Kristova života, da hodimo neustrašivo. Znam da zvuči kao da je to olako rečeno, prva sam koja se bori s nesigurnošću, no zar da prihvatim da sam slaba? Ne, svaka moja mala pobjeda je vrijedna slavljenja, svaka moja snaga vjere je vrijedna zagrljaja, jer to su naše borbe, zato smo pozvani da živimo. Naš narod kaže: “Moraš ojačati, svijet će te slomiti.”, ako sam slaba ne znači da nisam zaštićena. Božja ljubav štiti i kad tvoj oklop padne, čuva čistoću tvoga srca kako bi nastavio dalje. Niti vojnici kada kreću u borbu nisu sigurni hoće li ih oružje očuvati, hoće se dobro izboriti, no vjera je naše oružje.

Kada biste imali vjere kao zrno gorušice, mogli biste reći brdu podigni i baci se u more, ono bi vas poslušalo.

Koliko malo predanja je potrebno da budeš borac, možda ne izgledamo izvana snažno, ali ono oružje koje mi imamo je neusporedivo sa svim problemima i napastima ovoga svijeta. Nas štiti ruka koja je premještala planine kako bi stvorila ovaj svijet, ruka koja je razdvojila kopno da bi stvorila svijet, ruka koja je dopustila da nam pokaže da stvaranje života nije moguće bez nas, a kako smo baš mi uspjeli dobiti ulogu stvaratelja to još nijedan znanstvenik nije otkrio. Govori li vam to koliko ste veliki i na kakvo poslanje vas je Bog stvorio?

Mi ne biramo Boga, Bog bira nas. On te ljubi i kada si okrenut, i kada plačeš, i kada se smiješ, od prvog dana u utrobi kada te stvorio kao svoje savršenstvo do beskraja. Ni Petar nije birao Boga, Bog je njega izabrao da bude čvrsta stijena na kojoj će sagraditi crkvu, a zatajio ga je 3 puta, a opet ostao ljubljen. Zar i mi nismo u svakodnevici Petar, svojim strahovima zatajimo vjernost u Boga i u Njegovo obećanje?

Izaija 60, 22 kaže: „Od najmanjega postat će tisuća, od neznatnoga moćan narod. Ja, Jahve, govorio sam; u pravo ću vrijeme izvršiti.”

Zar ova rečenica nije dovoljno obećanje, da ti Davide ili Petre ne gledaš u Golijata ili uzburkano more već da živiš sadašnjost, da je samo pogled upućen na Boga tvoja pobjeda? Stvorio te da zahvaljuješ prošlosti, da živiš u sadašnjosti i veseliš se budućnosti. Da je htio da brineš o budućnosti i posljedicama ne bi ti dopustio neizvjesnost već spoznaju, zašto onda da patiš kada je tebi budućnost već zapisana i kada je tvoja molitva već isporučena. Samo On zna kada je vrijeme za odgovor na tu poruku (molitvu). Zašto bi stvorio tri vremena, nego da kao veslač dok veslaš gledaš na prošlost koliko ti je pomogao i koliko si ustvari dobio od Boga, sadašnjost da uživaš u trenutku za vrijeme putovanja prema cilju, a leđa koja su okrenuta za vrijeme veslanja prema budućnosti da guraš dalje iako ne znaš gdje put završava. U tome se očituje snaga vjernika i njegova življenja, poslan si da nastaviš dalje, da ne stojiš jer će te obuzeti strah.

Briga je samo lupanje od vrata budućnosti, a iza tih vrata su naše molitve u procesu ispunjenja, zar da otvaramo vrata prije nego su uslišane. Dopustimo Bogu da otvori naša vrata kako bismo mogli vidjeti Njegovo obećanje. Svaka naša neuslišana molitva je usporena ili spriječena zbog naše malovjernosti, a svačija pošiljka ima različiti datum isporuke ovisno o Božjem satu koji je najbolji za nas. Stoga ne trči, ne bježi, ne strahuj već predaj, diši i ŽIVI. Naš sat otkucava, Njegov živi vječno, na nama je koje vrijeme biramo.

Patnje u ovome životu nisu usporedive s beskrajnom radošću koja nas očekuje kao dar u vječnosti!”

Koga da se bojimo kad je s nama On!