Čekanje je iscrpljujuće. Kao da se cijeli život svodi na to neko čekanje. Čekamo kada će nešto završiti, pa čekamo kada će nešto doći, pa kada dođe opet čekamo kada će završiti… I tako se samo vrti u krug. Ali onda se postavlja pitanje vrijedi li čekati? Vrijedi li iscrpiti sebe? Imam osjećaj kao da nakon svakog iscrpljujućeg čekanja dođe nešto puno veće. Kao da Bog želi testirati našu strpljivost, pa ako smo bili poslušni učenici, nagradi nas nečim boljim. Kao duga poslije kiše. S vremenom shvatiš da je svako čekanje (koje ne mora biti pozitivno) postane jedan veliki blagoslov. Baš kao duga nakon kiše. Sv. Monika 16 godina čeka svoga sina sv. Augustina koji kasnije postaje veliki svetac i veliki filozof. Sv. Franjo čeka cijelu svoju mladost da bi doznao smisao svoga života, Bog Jonu uči strpljivošću, a i sam Isus uči čekati do posljednjeg izdaha na križu. Ako su svi oni uspjeli i našli utjehu u Bogu našem Spasitelju, zašto ne možemo i mi? Treba se predati, a mi ne želimo. Treba osluškivati, a mi uporno hodamo začepljenih ušiju. Treba šutjeti, a mi ne prestajemo pričati. Papa Franjo nam govori da trebamo čekati poslušno i s povjerenjem. Nekada se čini tako teško. Preslabi smo za neke stvari… Ili samo tako mislimo. Naše je sve prepustiti Njemu, a On neka poreda stvari u našim životima onako kako misli da je potrebno. A mi ćemo Ga slijediti… Poslušno i s povjerenjem.