Usmjeri na trenutak svoj pogled prema prozoru i dopusti mu da ti ispriča priču. Ako skloniš zavjesu s njega, primijetit ćeš opalo lišće i čistača ulice kako radi svoj posao. Svi volimo gledati i pratiti poznate osobe zbog djela koja su stvorili i sjaja koji ostaje iza njih, no ovaj put pogled neka zastane na čovjeku čija djela ispisuju riječi.
Pogledaj kako ljudi dok prolaze šetnjicom bacaju otpatke, bez puno razmišljanja, znajući da ima netko tko će ih redovito pokupiti. Primijetit ćeš i starca kako ostavlja bocu pokraj klupe, djevojku koja baca iza sebe vrećicu od čipsa, dječake koji se natječu čija će žvakaća dalje otići… A čistač u tišini sve kupi dok oni, dignute glave, prolaze pokraj njega kao da je usputan, nebitan, manje vrjedniji od njih.
Što ga gura naprijed? Je li to ljubav koja ga čeka ili koju čeka, koja je bila ili koja jest?
Kao što on ima u svom životu nekoga ili nešto što ga pokreće, sjeti se nekih osoba koje tebi daju snagu da ne odustaneš, koje te guraju naprijed i u tebi ljube život. Ali, nemoj zaboraviti svrnuti svoj pogled i na križ. Na njemu je Osoba koja ti je dala život i predala svoj za tebe. Bila je usputna i nebitna u očima svijeta, poput ovog čistača, sa svojim ranama i neprihvaćenosti od ljudi. Možda se i ti osjećaš nekada usputno, s vidljivim ili manje vidljivim ranama i manama no dopusti da one budu mjesto sjedinjenja Stvoritelja i njegova djela. Tek kada prihvatimo ono što jesmo, svoj posao i život, moći ćemo to zavoljeti i s njime bogatiti druge. Kao što čistač nije njegov posao ili odijelo, tako nismo ni mi naša prošlost ili mane. Ljubljeno dijete Božje. To je čovjekov identitet. Imamo potvrdu za tu istinu. Nalazi se i visi na križu. Za svakoga od nas.
Velike stvari rađaju se u malenosti stoga dopustimo životu da nas kroz svakodnevne događaje podsjeća na ono što nam je darovano i Onog koji nas ljubi. Nemojmo zbog straha od ispunjene malenosti birati praznu veličinu. Kao što je čistač nekada usputan mnogima, ne dopustimo da Bog to postane u našim životima. Možda i mi ne vidimo da netko kupi ostatke naše tuge, ružnih riječi ili grijeha. Da poput čistača uzima ono prljavo, staro ruho i odijeva nas u novo, čisto. Dopustimo Mu da bude čistač naše duše. Da nas pogledom s križa liječi u ljubavi. Jer kao što kaže geslo Kartuzijanaca: “Križ stoji čvrsto dok se svijet okreće“.
“Taj način, koji se temelji na radosnom prihvaćanju vlastita siromaštva, ne znači prihvaćanje osrednjosti niti odustajanje od želje za savršenstvom. On je, naprotiv, najkraći i najsigurniji put koji vodi prema savršenstvu jer nas dovodi u stanje malenosti, povjerenja i predanja po kojima se potpuno prepuštamo Božjim rukama. Bog tada može djelovati svojom milošću i iz čistog nas milosrđa nositi prema savršenstvu koje ni u kojem slučaju ne bismo mogli postići svojim snagama.“ (Jacques Philippe)