Često je vrijeme odrednica koja čovjeku promijeni raspoloženje. Kada je sunce, kava, šetnja odmah smo nekako spremniji prihvatiti život. Spremniji i njega okrenuti suncu. Spremniji pospremiti život, stvari vratiti u odjeljke srca iz kojeg su nekako ispale. Spremniji zbog sunca tražiti sunce u odnosima, u sebi. Proljeće mi je zato omiljeno godišnje doba. Budi se ono što već dugo spava. Na stazama blatnjavim od uvenulog lišća već uspijem vidjeti ljubičicu. Na obzoru je sunce, dok se oblaci u plesu povlače. Život kao da zaigra, kao da počnemo brisati prašinu s komora srca. Vedrije gledamo, bolje se odnosimo, kvalitetnije provodimo dane. Danas je početak proljeća. Sunce je, iako je malo hladno. Ova rečenica je nekako vjerodostojan opis života. Sunce je, iako je malo hladno. Život valjda nekako tako funkcionira. Stalno kao kamen o bosu nogu nešto žulja, kao snijeg pod prstima ostaje neka hladnoća, nešto s čime treba ići naprijed. Nešto što tek treba doživjeti proljeće čuči u nama. Čeka da prvi vjesnici proljeća procvjetaju. Prve one misli da popravim, počistim, oprostim. Neka djela da uradim, ukrasim, pred životom radosno otpakiram. Prve one riječi da kao melem nekom izgovorim, da jako rebra stisnem, da istinski zagrlim. One lijepe zimske dane da u lijepe proljetne preobrazim. One tužne, hladne zimske dane da u proljeću uz svježinu u sebi pozdravim. Jer stalno je sunce, iako je hladno ono grije. Ne odustaje od svog zadatka. I taj dodir hladnoće s kojim se sretne ne omete ga u planu da cvijeće naraste. A mi živimo kao da nas sve ometa da rastemo. Kao da i sunce nekad uzalud po nama grije. Brzo dopustimo da nas hladnoća promijeni, a led, znamo, može jako brzo okovati. Nekad izgledamo nespremni za borbu. Prepušteni vremenu leda. Ne traži se od nas da uvijek budemo jaki, nego izdržljivi. Da u ovom korizmenom vremenu možemo pogledati u led u sebi. I suncem ga svaki ovaj proljetni dan pomalo otapati. Ne traži se od nas ni da sve možemo i moramo sami. Nekad će nas okovati tuđi led ili zagrijati tuđe sunce. I sve je to proljeće. Da jedno drugo ledi i otapa. Rađa i preporađa. Želim nam svima da uhvatimo rast. Da znamo živjeti i zimu i jesen i proljeće i ljeto. Da nam život ne prolazi u pokušajima, nego u djelima i ispravljanju krivih djela. Nikad nećemo do kraja znati ako barem malo ne osjetimo. I pogrešku i pobjedu. Želim nam da zajedno zahvalimo. Svemu što u svakom godišnjem dobu doživimo. Duša također ima svoja godišnja doba. Hajde da zahvalimo svakoj kiši, suncu, buri, oluji, pretežno oblačnom i pretežno sunčanom dobu. Želim nam svima da težimo nebu ne strahujući od života. Želim nam sigurnost u blizinu Boga, Stvoritelja svih mojih zima i proljeća. Samo da želimo tu blizinu, da se radujemo tom susretu, da smo sigurni u tom razgovoru, pogledu. Doživjet ćemo proljeće. Ako bude malo i hladno oko nas je puno izvora sunca koji mogu pomoći. I samo jedan, On, koji stvarno može osunčati. Ove godine korizma je proljetna, kasna. Pustimo da do Uskrsa sve što ima procvjeta.