Dragi dnevniče i dragi ti koji ovo čitaš!
Zahvalnost.
To je riječ kroz koju ću ti opisati svoje osjećaje. Zapravo, ne baš tako jer kao da je ta riječ ništa naspram onog što osjećam.
Razmišljala sam o stvarima koje mi je On pružio kroz moje bratstvo i koje još uvijek velikodušno pruža. Što sam više razmišljala, osmijeh je bio sve veći, a oko srca se skupila neka neopisiva radost. Razmišljala sam o ljudima koje sam upoznala, o prijateljstvima koje sam sklopila i ljubavi koja se iz istog rodila. Sa sigurnošću mogu reći da su to prijateljstva sklopljena za cijeli život. To su prijateljstva temeljena ovdje na Brigu, kroz smijeh i suze (i kad treba i kad ne treba), kroz brojna druženja i molitvu, kroz klanjanja i pjevanja, nakon kojih su ti i najveći problemi rješivi, kroz najiskrenije i najpovjerljivije razgovore u framskoj šupi. Posebno mjesto zauzimaju nezaobilazni zagrljaji. Ma koliko ti dan bio tužan i tmuran, ovi ljudi ti budu sunce. Na Brig možeš doći tužan, al’ se vraćaš s napunjenom baterijom za dalje. Brig je mjesto gdje Tvoju prisutnost najljepše osjetim. Možda je to zbog ovog zajedništva u koje nas okupljaš. Baš se nekad uhvatim razmišljajući: ,,Kako li si Ti sretan kad vidiš ovoliko svoje djece okupljene na jednom mjestu samo zbog Tebe?” I stvarno, kako si Ti tek sretan kad moje srce ovako zaigra, a trnci prođu kroz čitavo tijelo. Sjetim se onda Tvojih riječi: ,,Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ondje sam i ja među njima.” (Matej 18, 20).
Ti si ovdje s nama i Tvoja prisutnost se uistinu i osjeća. Svaki naš susret i obično druženje ne bi bilo isto bez Tebe. Kao da nas nekim nevidljivim užem vučeš na jedno mjesto, a mi surađujemo.
Vraćam film na 10. listopada, 2021. godine. Taj dan je i kanal koji donosi moje riječi na ove stranice. Kako je naše geslo glasilo: ,,Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam”, doslovno si je dao. Kiša je padala bez prestanka, a mogu reći da je s njom i Tvoja milost s neba padala. Prije samog obreda mogao si vidjeti mnoštvo plavih majica koje su pune energije; plešu, pjevaju, slikaju se, igraju remija. U zraku se osjetila napetost i uzbuđenost, ali i zajedništvo – taj dan mi se ono činio najvećim do sada. Ulaskom u crkvu je vladala drugačija atmosfera, baš nekakav smiraj. Mislim da si taj dan stvarno bio ponosan na svakog od nas i da se Tvoja prisutnost osjetila više no ikad. Kad su naši đuturumi zapjevali ulaznu pjesmu, obuzeo me neki poseban osjećaj pripadnosti, sigurnosti, zahvalnosti i još mnogo drugih u isto vrijeme. Rekao si da će Tvoje učenike poznati po ljubavi koju imaju jedni za druge. Taj dan se ljubav činila većom nego ikada. Nakon sv. mise mogao si vidjeti koju suzu radosnicu, mnoštvo zagrljaja i puno ljubavi.
Za kraj imam jednu poruku za tebe, čitatelju.
Čuvaj ovo zajedništvo koje su gradile generacije prije nas. Gradi ga i učvršćuj još više – ,,Da cijeli život ovaj Brijeg u srcu ostane!” Čini samo ono što će Njega učiniti ponosnim. Da i On može reći: ,,E ono su moja dica, to su moji framaši.” I još ti ostavljam ovu pjesmu koja budi u meni tisuće emocija i iskazuje barem ono malo zahvalnosti koju osjećam. https://youtu.be/7CkNA84HhFA
Do neke druge framašice i njenog dnevnika!