Utorak, 09. lipnja 2020.

Dragi dnevniče, razmišljah posljednjih dana o padovima. Znaš, ponekad se dogodi nešto što me jednostavno odvuče od mene same na neko vrijeme, oduzme moj mir, a namjesto njega ostavi prazninu, negativnost, bezvoljnost. Jutra postanu prazna, odnosi s drugima suhi i opet treba vremena da se sve vrati na svoje. U tim danima pokušam dignuti pogled u nebo, potražiti Njega za hitnu pomoć i pustiti ga u to ništavilo. Ali, moj pogled je zamagljen, srce zatvoreno, a riječi prazne. I više Ga ne mogu vidjeti ni pronaći, vjerojatno zbog svakog onog puta kada sam mogla, a zbog svoje lijenosti ili drugih obveza nisam htjela.

Svaki put kada sam posljednjih tjedana odgodila svoj susret s Njim s mišlju da On može čekati, a moji drugi poslovi ne mogu, odcijepila sam se s izvora koji mi je toliko potreban. Odvojila sam srce od onoga što ga napaja čistoćom, svjetlošću i ljubavlju za druge ljude. Jednom, dvaput, pet puta, deset puta. I shvatim – da, On može čekati, ali ja ne mogu. Molitva nije jedna od obveza. Molitva je potreba. Ja sam ta kojoj je toliko potreban susret s Njim, ali to uopće ne moram učiniti. Toliko nas ljubi da nam daje slobodu birati; ako HOĆEŠ, možeš, čekam te uvijek, tu sam. U zadnje sam vrijeme često puta rekla da neću. Tako u meni ostane pustinja, moj pogled kao da se zamagli, izgubim Ga iz vida i put natrag više ne mogu pronaći. Zanimljivo je kako se to uvijek dogodi tiho, neprimjetno. Ni ne osjetim da se udaljavam od Boga, samo odgađam susret s njim i u jednom trenutku nađem se izgubljena. A On me jednako tiho i nečujno i u toj praznini odgaja i dopušta da na ovaj način shvatim da sam bez Njega ništa, da on drži svaki trenutak moga dana na dlanu i da me strpljivo čeka – bez prisile, bez uvjeta. Njegova ljubav i briga prema nama je konstanta, baš kao i naša duboka čežnja za Njim. Ali, mi smo ti koji ponekad prekinu tok te ljubavi koja nam je potrebna za svaki novi dan, ne shvaćajući da pritom utrnemo onu čežnju koja je, zapravo, početak i temelj svake osobe.

Gospodine, onda kada Te izgubim iz vida i ne vidim put do Tebe, pronađi Ti put do mene. Put je to kojim svakog dana teče sve ono što mi je potrebno za život. Ne dopusti da tako često sama taj put presijecam. Očisti prašinu s mojih očiju da Te ponovno ugledam i zajedno s Tobom koračam u svaki novi dan.

Da, čuješ, ja znam,
svaku riječ moje molitve,
bez obzira koliko daleko sam…