Dnevniče…

Teško je.

Pustiti nekoga, a da nestane boli.

Staviti nekoga u kutijicu,

u srce

kao uspomenu.

Sačuvati ga i ne gasiti mu plamen.

Teško je.

Ali je ljubav.

Ljubav je i bol.

I radost.

Ljubav sam ja.

I ti.

I Bog.

Najveća.

I sprema neku posebnost.

Za nas.

Teško je.

Ali je spas.

Osloboditi okovano srce

da slobodno kuca.

Ne umije čovjek

da dušu dušom spasi,

nego vjerom.

I dalje je teško.

Govoriti velike riječi malenim ljudima.

Boreći se popunjavati nečiju

prazninu.

Sačuvati ono malo sebe

što ti na kraju ostane.

Ali, vrijedno je.

I kada se vrijeme pomalo

krene mijenjati

i kada rana od boli zacijeli

neka se probudi život.

Zahvali Mu.

Umiri se i ugrij srce.

I…

Pitam se

zašto mi nije hladno kad je On tu?

Traži li i kopa bisere?

Bisere u meni?

Ni tisuće riječi srcem pisane

ne bi bile dovoljne

da mogu izreći moje misli

protumačiti one budne osjećaje,

dnevniče…

Živim svoje danas.

I smijem se

Što me baš On htio

I darovao.