Dragi dnevniče!
I evo me opet k tebi. Događaji, stvari i ljudi doveli su me do tvojih stranica da ti ispričam sve ono iznutra, ono što izvana sakrijem i spremim u svoju kutijicu, u srce.
Dok vrijeme koje živimo prolazi tiho i neprimjetno, ali opet dovoljno glasno, munjevito i snažno da nam pokaže da smo živi, da živimo i smijemo se, da budemo snažni u duhu jer to je ono veliko što nas ljude i čini. Borba sa samim sobom za samog sebe ostala je negdje u tragovima. Tu je, ali nije. Postoji i nestane za čas. I tako u krug. A čovjek je sam sebi najviše vrijedan. I dragocjen. Jer dok ne zavolimo sebe, svoje mane, vrline, osjećaje ni drugi nas ne mogu zavoljeti. A tu su da nas vole i tu su da ih volimo. Naši ljudi. Znamo da ih nema puno. Znamo da su biseri i blago jer smo se izborili za njih. I naučili smo živjeti s njima, provoditi vrijeme, smijati se i plakati. A i što je čovjeku više i potrebno nego ljubav. Zagrljaj. I onaj osjećaj bliskosti i povezanosti. “Tu sam kada treba, a i kada ne treba okreni se, naći ćeš me, čuvam ti leđa.” I doista nam čuvaju leđa, ljudi puni ljubavi i dobrote u sebi. I za njih nam ništa nije teško, sve smo spremni učiniti. Jer nam znače. Ljudi ljudima znače ma kakvi god oni bili. A oni su Kristovi i tvoji. I zagrli ih dok su još tu. Dok smo još tu. I kada vrijeme pruži korak i kada se izbrišu boje i sve nestane u sivilu, pogledaj oko sebe i oni su tu.
“Kad imaš sjećanja – postoji prošlost, kad imaš nadu – čeka te budućnost, kad imaš prijatelje – lijepa je i sadašnjost.”