Dragi dnevniče!

Toga dana glasanje pijetla boljelo jače nego bilo kakav ožalošćeni krik… Toga dana nije pogledao samo Petra, Njegov pogled je dosegnuo i tebe i mene dragi čitatelju. Dira i danas. Boli nas i danas. Taj petak kaplje Njegove Krvi su padale na pod, odzvanjajući tišinom bučnijom od tisuću urlika. “Raspni ga” je bilo tako glasno da i danas odzvanja jekom. Njegov tadašnji lik nije bio samo Petrova, Pilatova i Judina sramota, nego i moja i tvoja.
Ponekad zagledana u svoju nutrinu primjetim srce Petra koje ga je zatajilo i više od tri puta, Judino koje ga je izdalo, no ne samo jedanput i Pilatovo koje ga je osudilo osuđujući druge. Vidim samo gomilu ljage, zaboravljajući često jednu bitnu stvar. Dan prije toga kobnoga petka nije oprao noge samo njima. Oprao ih je i tebi i meni.
Zaboravljam bitnu stvar.
Oprao nam je noge.
I još jednu: umro je za tebe, za mene, za nas. Koliko li je onda vrijednost moja veća od silne ljage koja se nakuplja u meni?
Toga petka je prikazao cijeli tvoj i moj život.

Dan koji bijaše utjelovljena patnja postade bezuvjetna
Ljubav.

Lubanjsko mjesto postade mjesto koje odašilje Vječnošću.

Umro je i za tri dana opet oživio.
Oživio je…
Kakve li radosti za sve nas…