Dragi dnevniče…
Znaš da ti najviše volim pisati o svome traženju, nesigurnostima, krhkosti, slabosti i znam da ih tvoje stranice vjerno čuvaju. Znam, isto tako, da će mi jednog dana biti drago prisjetiti ih se i zaviriti ovdje, na staro mjesto koje me svaki put sabere i uvijek misteriozno izrekne moju molitvu kada je drugačije ne mogu izreći. Kako raste broj tvojih ispisanih stranica, tako rastem i ja. Rastući spoznah da mjesta za neka, odveć bespotrebna preispitivanja i stare strahove koje čuvaš, više u meni nema. Svaki put se nasmiješim kad pročitam što sam ti posljednji put napisala i koliko se toga već od tada promijenilo. Kako je lijepo što me svaki put podsjetiš da postoji netko gore tko me vodio za ruku cijelo vrijeme i na svoje jedinstvene načine otvarao nove puteve. Netko kome se isplati prepustiti, jer na kraju uvijek izađeš kao pobjednik.
Mjesec je listopad. Mjesec koji u sebi nosi pečat melankolije, notu nostalgije i praznine, kapi sjete. Listopad je početak nečega i kraj nečeg drugog. Prekretnica između dvije godine. Vjerojatno me zato za njega uvijek vezao loš osjećaj. Pred strahom od novog početka, pred promišljanjem i razglabanjem o budućnosti koja je tada maglovita, nejasna, daleka, mrzovoljno bih poželjela odustati i ostati u svom toplom gnijezdu. Uvijek primamljivije zvuči izbjeći spomenuta lutanja i nesigurnosti koje nepozvane dođu s novim, ionako teškim, početkom. Međutim, sada je drugačije. Od prošlog listopada se očito dosta toga promijenilo. Postadoše radosni svi novi počeci, jer znam da sve ono sljedeće što dolazi k meni služi za moju izgradnju ili barem za novo iskustvo. Nije to nikakva nova filozofija života, nego sastavni dio rasta s Kristom koji se može primijeniti na svaki segment života. Neprestano se nalazimo pred izborom; hoćemo li se bojati, mrmljati, odustati ili se s Kristom upustiti u novi izazov, radosno zagrliti sve što nam život nosi, pa ako i padnemo, znati da svaki pad jača. Birajući ovo drugo, listopad ostaje samo prilika za uvidjeti koliko su lijepe promjene koje su se dogodile od posljednjeg početka godine (školske, studentske, framaške). Promjene u tebi ili promjene oko tebe. I shvatiš… Pa vidi… Sve je na kraju dobro završilo. Kako ne bi dobro završilo, ako znaš da te vodi netko tko je veći od svega, i onog dobrog i lošeg što se događa u tvom životu? Tada se samo nasmiješiš, jer shvatiš koliko si se bespotrebno brinuo, zaustavljao pred nečim, bio mrzovoljan zbog nečega i koliko se isplati izabrati radost, a ne strah, dočekati život raširenih ruku, a ne zaobići ga. Dok pišem ovo, u glavi mi se vrti slika svetog Franje koji skakuće radosno po asiškim ulicama. Zbog čega? Zbog toga što je spoznao da je njegov Bog velik i da se On brine za njega u svakom trenutku. Nije da je Franji u životu bilo lako, pa da bi se mogao samo smijati i radovati svemu stvorenome, nego u Franji više nije bilo mjesta strahu, bezvoljnosti, tuzi. Nije bilo mjesta jer je u njemu rastao Gospodin, a kada Gospodin u nama raste, ne ostaje prostora ni za što drugo. Nadam se, dragi moj dnevniče, da je Gospodin u meni narastao barem toliko da se zbog toga radujem ovim novim počecima i novoj godini koja je ispred svih nas. Koliko se samo još toga ima dogoditi… Onog lijepog i onog manje lijepog, a sve u svrhu našeg jačanja, mijenjanja, sazrijevanja. Preko svega nas, Gospodine, popravljaj, gradi, brusi, čisti, svakog dana, svakog listopada, svake nove godine… Da ti u svemu zahvaljujemo, u svemu te tražimo, u Tebe zagledani, pa da poput Franje zagrlimo sve što novi dan donosi, sve dok jednom pred Tebe ne stanemo.
Dragi dnevniče…
Ovog listopada puštam neka dan, godina, život, jednostavno – idu. Nakon stotinu puta kada si sam sebi bio najveća prepreka, odlučiš pustiti neka ide i shvatiš koliko je tako jednostavnije i bolje. Postoji netko tko će se za sve pobrinuti ako mu dopustiš. Dok On u nama, kao u Franji, raste, sve ostalo se umanjuje.