Dragi dnevniče i dragi ti koji ovo čitaš…
Prvi put ti bojažljivo i, priznajem, pomalo nesigurno povjeravam i otkrivam ono što mi je na srcu.
Prošla je još jedna godina. Prošla je godina u kojoj najviše primjetim svoj rast. Naučila sam puno toga, a opet ništa. Učila sam stavljati tuđe potrebe ispred svojih. Kažu da je to ljubav. Isprva pojmljiva ljubav prema bližnjima, ali pomnije gledano, ni više ni manje nego ljubav prema Njemu. Prva Ljubav. Ta me Ljubav nesvjesno vratila na izvore i zapalila plamen koji sam često sama (ne)svjesno gasila. Nakon toga, plamen bi se opet rasplamsao, svakog puta sve veći i veći, ali opet premalen. I tako u krug. Njegova ljubav je popunjavala svaku čežnju, Njegov glas uglazbio svaku tišinu. Često bih bježala od te tišine, tražila buku i nešto opipljivo. Kada nađem to opipljivo, kao da nestane i pojavi se opet negdje u daljini, daleko od Njega. Nekada bih potrčala prema tome i tako bivala sve dalje i dalje od Njega, no nekada bih ostala u Njegovoj blizini, težeći što manjoj distanci među nama. I tako iz dana u dan.
Na koncu godine, dragi dnevniče, razmišljala sam koliko sam zapravo mala, nemoćna i koliko (ne)utječem na svoj ili tuđi život. Koliko sam zapravo postala ohola da zaboravljam zahvaljivati. Zahvaljivati Mu za stvari koje su meni, tebi i većini ljudi uobičajene, a nisu. Zahvaljivati na bližnjima, njihovom zdravlju, pridavati Mu ih u molitvama. Toliko malo, ali značajno…
Hvala Ti, na ovom daru i milosti
Hvala Ti, na neizmjernoj ljubavi