Pišem ti ovo 8.travnja 2021.godine.

Kasni sati popraćeni dugim razmišljanjima dovukoše me do tvojih stranica.

Svaki put pišem ti olovkom srca. No, ne istroši se uvijek cijela olovka. Često jedan, može se reći, mali dio ostane neiskorišten. Kroz njega se vuku bujice riječi koje ne nalaze mjesta na tvojoj stranici. On ostane tu, blizu srca, skriven od vanjštine. Sigurna sam da se plaši otkriti ti u potpunosti boju i debljinu njegovog grafita. Plaši se otkriti način pisanja. Vjerujem da nije sramežljiv ili samozatajan. Jednostavno želi zadržati to u blizini srca. Poželi li netko provjeriti njegov grafit, uvjerena sam da bi teško uspio. Kao da je umoran od dosadašnjeg pojašnjavanja i opisivanja. Umoran je i nije shvaćen. Iscrpljen je od silnog govora i priče. Malaksao je od svih nerazumijevanja. Zašutio je i prestao pisati. Zna ga samo netko kome se i ne mora otkrivati. Tako taj mali dio ne mora pisati. I bez toga, on je otkriven.

Moram ti priznati, dnevniče moj, da s osmijehom popraćenim dubokom zamišljenošću čitam prvu ispisanu stranicu. Osmijeh prati prava lavina emocija; sreća, ljubav, zahvalnost, a čak se zavuče i tračak nostalgije. Svako od navedenih čini djelić sjećanja na tu stranicu. Svako od navedenih čini svoju zasebnu priču. Svakako da je i skriveni djelić olovke tada bio veći.
Zavuče se u taj osmijeh i čuđenje. Zaista, puno toga se promijenilo u tako malo vremena. Moja neotvorenost tebi polako se mijenja. Polako, ali ona nestaje. S još malom prisutnošću gleda sad na ovu stranicu. Pogledava ona i čudi se mojim promjenama. Nisu prošle godine i godine od prve napisane stranice, no ipak, vidi se promjena. Kao da me ovo pisanje, malo po malo, gradi. Izgrađuje moju nutrinu. Lakše je kada znam da ti sve ove moje misli, želje, molitve, ma sve, vjerno čuvaš na svojim stranicama.

Svakako da je svaki početak težak. No, kroz moje privikavanje sve ti se više povjeravam. Moja olovka sve više piše bez pritiska i napora. Ona je slobodnija. Ona se polako privikava. Često razmišljah o tom privikavanju i prilagođavanju. Ponekad ono i nije na odmet. Ponekad ono i je to “nešto” ključno.
Tako i naiđoh na ove riječi svetog Irneja Lionskog. S njom želim zaključiti ovu stranicu i prisjetiti te na najljepše privikavanje.

,,Riječ Božja […] nastanila se među ljudima i postala je Sinom Čovječjim da čovjeka privikne primiti Boga a Boga da privikne stanovati u čovjeku, prema Očevoj volji.”