“Gospodin veli: Ljubite neprijatelje svoje [činite dobro onima koji vas mrze, molite za one koji vas progone i potvaraju] (Mt 5, 44). Onaj naime istinski ljubi svoga neprijatelja tko se ne žalosti zbog nepravde koju mu on nanosi, nego ga zbog ljubavi Božje muči grijeh duše njegove, te mu djelima pokazuje (usp. Jak 2, 18) ljubav.” (Opomena IX. O ljubavi)

Naš Franjo navodi u jednoj od svojih opomena ove ironične citate iz Evanđelja, paradoksalne. Isusov nauk počiva na zakonu ljubavi, Zlatno pravilo je nadahnuto ljubavlju: “Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci.” (Mt 7, 12) Pa kao i još dodatno na ovo, savršenstvo ljubavi je u ljubavi prema neprijateljima. Ona zadnja propovjed o ljubavi upravo je upućena s križa: “A Isus je govorio: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!” (Lk 23, 34). Kakva li je to ljubav, u zadnjim izdisajima, On nam daje primjer kako se ljubi, opraštajući onima koji su Ga raspeli.

I smješno je malo kako Evanđelje i Isusov nauk kontrira svakoj ljudskoj “logici”. Ali Franjo se toga prihvaća. Jednom prilikom brat je Leon upitao Franju s čuđenjem “u čemu se to nalazi savršeno veselje”. I Franjo ga poučava primjerom: “Kad bismo došli k Mariji Anđeoskoj mokri od kiše, promrzli od zime, uprljani blatom i skršeni glađu, te pokucali na samostanska vrata, i kad bi došao rasrđen vratar te upitao: ‘Tko ste vi?’, a mi rekli: ‘Dvojica vaše braće’, a on nam odvratio: ‘Vi ne govorite istinu – naprotiv, vi ste lopovi koji varate svijet i otimate milostinju siromasima. Otiđite odavle, neću vam otvoriti vrata.’ I kad nas ne bi pustio unutra, nego nas ostavio da vani i dalje stojimo u noći, snijegu, hladnoći kiši i gladi. Kad bismo mi tada bili sposobni svu ovu grdnju, tako veliku okrutnost i nemilosrdnost strpljivo podnijeti, i kad bismo bez uzrujavanja, smetenosti i prigovaranja ponizno i ljubezno mislili da nas onaj brat dobro pozna i da mu je Bog dao da nam tako govori, o brate Leone, zapamti, to bi bilo savršeno veselje.”, i tako bi se ponovilo još dva puta, a Franjo bi – zadržavajući strpljovost i smirenost – pronalazio u tomu savršeno veselje, dodajući još: “Sada, dragi brate, zapamti zaključak: najveći je dar i milost Duha Svetoga koju daje Krist svojim prijateljima, da možemo sami sebe obuzdati i iz ljubavi prema Kristu dragovoljno podnositi nevolje, uvrede, pogrde te duševne i tjelesne neugodnosti. Mi se ne smijemo ovim darovima ponositi, jer nisu naši, nego dolaze od Boga.” i tu završava.

Franjo je ponizan, jednostavan. Ako netko ne otvara vrata, ne otvara, čak da to bude i njegov brat. Svaku duševnu i tjelesnu neugodnost dragovoljno – čak i radosno – prihvaća zbog Krista. Pa se pitam, činimo li mi tako danas, mi kao Franjina dica? I mi imamo svoje duševne i tjelesne neugodnosti. Kada dođeš iz škole ili s faksa, pa te majka još lijepo “natovari” poslovima po kući, ili kada te u školi jedan profesor uporno lomi. Dosta je primjera iz naše svakodnevice, puno toga što je nama neugodno. Ali mislim da se i danas može živjeti kao Franjo, ali u ovom vremenu. Može se strpljivo podnositi svaka neugodnost i okrutnost. Kada te netko izruguje zbog toga što si framaš, imaš tri načina kako ćeš reagirati: Prvi – nastojat ću se uklopiti u masu, negirat ću Framu, opisat ću je kao nešto nebitno i budalasto, i da sam tu zbog društva i zezanja, Drugi – obranit ću Framu, udarit ću kontru, naći ću i ja način kako ću njega izrugati, Treći – ponizit ću se pred svima, čak i pred onim likom iz razreda koji se bahati iznad mene, ponizit ću se, okrenut ću mu i drugi obraz da me udari.

Koji ti ishod biraš? Iako najteži, ovaj treći, zadnji je onaj ispravan. Jer prvim negiraš svoj identitet, gubiš svoj stav, ili si stvarno u Frami i iz sebi nepoznatog razloga, a bolje bi bilo da ga pronađeš. Drugim uzvraćaš oko za oko, zub za zub, poruga na porugu. Ne bori se sa Sotonom protiv Sotone. Na oholost se odgovara poniznošću, na zlo dobrom, na porugu smijehom. To je onaj kontra-napad kojim se uzvraća. Jer, Zlo koje ti se nameće preko drugog, želi tebe potaknuti na isto takvo zlo, i što si time dobio? Na mržnju se odgovara ljubavlju. To je ono što nas Krist uči, to je ono što Franjo slijedi, a po njemu i svi mi (barem bi trebali). Mi bi na nečije zlo najradije uzvratili istom mjerom. U sebi bi gajili tu mržnju, želju za osvetom. No, zar mi krštenici, djeca Božja koja samo prolaze ovim svijetom, imamo vremena za to? Nije li ovaj život samo priprava za sljedeći, vječni? Ovdje biraš kamo ćeš, Raj ili Pakao. Ma čak te ni Bog ne sudi, već djela tvoja koja si sam odabrao činiti. Zato Isus uči da ljubimo svoje neprijatelje, da molimo za one koji nas progone. Ali tu je naš veliki ego, to je ono što nas izjeda u nutrini, tjera da vratimo istom mjerom. Nije li to ropstvo, robovanje samima sebi? Kako molitva Franjevačke mladeži kaže: “Daruj nam duha poniznosti i jednostavnosti, da nas oslobađa od robovanja nama samima.” Upravo poniznost je lijek za oholost, za ego, za ono iz čega proizlazi toliko zla. Boriti se sa samim sobom, umirati sebi. Kako kaže jedan pravoslavni monah: “Trebaš umrijeti prije nego što umreš, da kada umreš, ne umreš.”, čime govori da je bit ovog života umrijeti sebi, i kada umremo sebi, kada se rodimo iznova, u duhu, kada umremo staroj osobi, a rodi se nova osoba za Krista, onda po tjelesnoj smrti ne umiremo, već i mi doživljavamo svoj Transitus, prelazak iz ovog u onaj svijet. Mrtav je samo onaj koji je u grijehu, koji je u staroj osobi, slijepac koji ne želi progledati, vjernik koji ne živi svakodnevno obraćenje. Tomu nas uči Isus, zato se na mržnju odgovara ljubavlju, molitvom za neprijatelje odgovara na njihov progon, a i u Franjinoj molitvi za mir on će reći : “Gdje vlada mržnja, da donosim ljubav, gdje vlada žalost, da donosim radost, gdje vladaju tmine, da donosim svjetlo.”. Mislim da samo ovaj paradoks Evanđelja koje nam Otac šalje po Sinu, a Franjo ga izvršuje u Duhu Svetomu, jedino ima smisla. Jedino za takve odgovore imamo vremena, jer dijete Božje nema vremena za osvetu, već samo da ljubi, oprašta, strpljivo podnosi nepravdu. Težak je to i trnovit put, ali ispravan, Kristov. Biti s Njime raspet, u ovom svijetu, to je ono što je Franjo bio ne samo duhovno, već i fizički. Tako i mi u duhu, trebamo sebe starog ustrajno raspinjati na križ umirući svojim zlodjelima, požudama i iskrivljenim nakanama, dopustiti da svijet i nas probode kopljem, i ponizno oprostiti, jer takvi ne znaju što čine. Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome.