Da bi u potpunosti shvatili Kristov križ, moramo se vratiti 2000 godina unatrag i pogledati ga očima tadašnjeg čovjeka. Točnije, pogledat ćemo ga očima jednog Rimljanina. Kažu povjesničari da je u to vrijeme redoviti način smaknuća bilo odsijecanje glave. Za rimske građane povlašteno – mačem, a za ostale nešto teže i sramotnije – sjekira. Križ je bio jedna posebna priča. Ne samo da je način mučne i spore smrti, nego prokletstvo i tabu tema. U brojnim kulturama toga vremena svaka smrt u kojoj ostaješ visjeti između neba i zemlje bila je znak prokletstva. Ciceron je jednom rekao da križ mora biti daleko ne samo od tijela rimskog građanina, nego i od ušiju, očiju i misli. Tako je i bilo. Rimljani se jednostavno više nisu usuđivali spominjati razapetoga, a razapinjanje je bilo rezervirano za pobunjenike i najteže prijestupnike kako bi se „ugasili“ oni i njihove ideje. Tako je na kraju Spartakova ustanka uz put prema Rimu razapeto 6 000 robova. Iz istog je razloga Aleksandar Veliki razapeo 2 000 stanovnika Tira; kralj Darije 3 000 Babilonaca. Kao da su s tim htjeli reći: „Vidite kako su oni završili. Ovako će svi koji pokušaju učiniti isto.“
Danas teško možemo zamisliti takvo nešto. Najsličnija stvar koju imamo je električna stolica. Rezervirana je za najgore kradljivce i ubojice za koje bi čak i neki katolici rekli: „Ma sprži ga.“
Vratimo se sad križu. To najtamnije sredstvo, svo „zlo i naopako“ tadašnjeg svijeta najviše je očitovalo Kristovu moć. Ne samo da nije uspjelo ubiti Isusa i ideju o njemu, nego je i samo izašlo preobraženo. Taj znak smrti postao je znak spasenja. Kaže stari crkveni himan: „Ti nekoć drvo sramotno, a danas vrata nebeska“. Zato Pavao kaže: „Mi propovijedamo Krista razapetoga: Židovima sablazan, a poganima ludost“. Čak ih mogu razumjeti. Kada bi danas netko rekao da je Bog umro na električnoj stolici i da će za nekoliko godina svaka kuća imati sliku električne stolice na zidu, prosječna seoska hercegovačka baba bi se sablaznila i krstila „rukan i nogan“, a prosječan Amerikanac bi rekao da je lud. Kakvo je čudo Bog uradio… svaka mu čast i slava!
Ali križ možemo gledati još jednim očima – očima malenog djeteta. Ne hranim često djecu, ali sam promatrao dok ih roditelji hrane i pohvatao sve trikove u slučaju odbijanja hrane. Uz onaj „Leti aviončić“ najdraži mi je „Vidi kako ja!“.
Kada djeca krenu odbijati hranu, posebno onu gorku/zdravu, roditelji par puta ponove „Ajde, moraš jest da narasteš veliki/a“. Kada shvate da to ne pomaže, vade asa iz rukava. Pojedu malo te hrane i kažu „Vidi kako ja“. I tu nastupa povjerenje u iskustvo roditelja i dijete jednostavno pojede zalogaj. Dokazano je da dijete u odnosu sa svime prati reakcije roditelja. Ako je roditelja strah neke životinje, dijete u većini slučajeva neće prići toj životinji. Ako roditelj i zmiju zagrli, dijete će u većini slučajeva učiniti isto.
Nešto slično se događa s Bogom i nama. Dugo vremena je preko proroka govorio kako trebamo živjeti da bi „bili veliki“. I konačno je, kao što Pavao kaže, nama progovorio u Sinu. Itekako progovorio… Rekao je „Vidi kako ja“. Cijeli njegov život bio je jedno veliko „Vidi kako ja“. Rođenje, djetinjstvo, odnos s ljudima, propovijedanje, ljubav, pustinja, križ… – Vidi kako ja!
I onda mi pada na pamet zlo svijeta, patnja, neimaština, bolesti raznih vrsta i pitam se koji je smisao svega toga. Zašto patimo? Zašto patim? Iskreno, nemam pojma. I sve me manje zanima. Ako je On patio, zašto ja ne bi. Ako se onako postupilo sa zelenim stablom, zašto bi s nama suhima bilo drugačije? Jednostavno ću kao malo dijete koje ništa ne shvaća pojesti taj zalogaj zato što je moj Roditelj pojeo i rekao „Vidi kako ja!“
I vjerujem da ću zbog toga „narasti veliki“