U zadnje vrijeme pročitao sam par životopisa našeg “otkačenog” svetog Franje. I svaki put kad sam čitao, razmišljam kako… Ma kako je živio tako sveto, pun ljubavi, ponizan i autentičan. Zapitam se kao framaš nekad “Dobro, šta ja radim?” i slična pitanja. Šta radimo svi mi “framaši”? Puki slušatelji Riječi, ali ne i vršitelji (Mk 7, 1-23). Često puta sam čuo kako komentiramo nekog svećenika, ili općenito nekog tko mudro zbori, u smislu “kako ti meni fino pričaš, baš te volim slušati” i slično. Jesu li ti ljudi onda za nas samo u liku klauna? Oni koji će nas zabaviti u tom trenutku i to je sve? Otići ću na tu i tu misu, u tu i tu crkvu da čujem tog jednog svećenika koji privuče pozornost, ali ništa od toga, ili tek nešto sitno primjenimo na sebi… Čista mlakost, ona o kojoj govori knjiga Otkrivenja (Otk 3, 15-16). No, Franjo je izvršavao i činio sve što Evanđelje govori, ne u nekom prenesenom značenju, već je to Pismo shvaćao doslovno. Jednom prilikom kada je čuo Evanđelje gdje Isus šalje svoje učenike da propovijedaju (Mk 6, 7-13), govori im da ne nose ni štapa, ni dodatnu odjeću, ni obuću, a Franjo se istog trenutka izuo, odbacio štap iz ruku, zamjenio kožnati remen konopcem i izjavio “Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršiti.” (1Čel 22). Kakve li ludosti, ali mudrosti, kakve li budalaštine, ali plemenitosti, kakve li opijenosti, ali opijenosti za onim što jedino ima smisao – Bog i svetost. Franjo je temeljito promjenio svoj život, autentično vršio sve što je Bog tražio od njega, živio za Boga punim plućima. Pitam se, je li moguće nešto takvo i danas? Siguran sam da Bog od nas ne traži da hodamo u jednoj majici, bez obuće i mobitela (možda od nekih i jeste). Ali isto sam siguran da svatko od nas može vršiti volju Božju, osluškivati što nam to Evanđelje savjetuje, nastojati s Isusom promjeniti svoj život u nešto vrijednije, u ono za što ga i živimo. Lijeni smo i nemarni. Možda se ni ne želimo promjeniti, a želimo doći u Nebo? To ne funkcionira. Bog želi naše srce, da nam izvadi srce kameno i podari srce od mesa (Ez 11, 19-20). Po molitvi i blagom djelovanju može se ostvariti promjena kakvu je ostvario i Franjo, radikalni zaokret u životu, za onim istinskim vrijednostima. Bog ne traži od nas da sjašemo s nekog konja i poljubimo gubavca, ali možemo sjahati sa svog ponosa, ega, komforta, i pristupiti onima koji su na marginama društva, onima koji su odbačeni, onima koji su u životnim krizama. To su gubavci našega vremena. Sami smo sebi konj s kojeg trebamo sići. Možda Bog ne želi da hodamo bosi, ali možemo izuti obuću svijeta i ugode, odbiti standarde po kojima se svijet ravna, puste pijanke, zlatno tele “glazbe” (ako se ovo što se danas sluša može uopće nazvati pjesmama), nemoralno odjevanje u svakakvu odjeću, samo da bi se uklopili u masu. Možemo i mi odbaciti štap iz ruku, štap sigurnosti, samopouzdanja i oslonuti se na Božje vodstvo. Opasati sebe konopcem dobrote, čistoće, ljubavi, i skinuti kožnati remen oholosti, bluda i stava “oko za oko”. Svaki dan stani pred ogledalo i zapitaj se: “Nasljedujem li ja uistinu svetoga Franju?”. Nasljeduješ li Krista po uzoru na svetog Franju? Neka ti ta pitanja budu odogovr u dvojbama i putokaz kroz život. Dobro bi bilo da se potrudimo opravdati obećanje koje smo svi dali (ili ćemo tek dati) pred Božjim oltarom, “živjeti Evanđelje u bratstvu franjevačke mladeži”. Bilo bi dobro imati često na umu te riječi, Bog nije jednostavan igrač, pamti On što smo obećali čak kad smo i mi sami zaboravili. Živjeti Riječ u Frami, ali živjeti Krista i van Frame, u svijetu, to je poziv svakog katolika – svetost. Stvoren si da budeš svet, da budeš u Nebu s Kristom koji te ljubi. Nastojmo ne samo slušati čitanja i propovijedi koje imamo na misama, već ih i nastojati živjeti. Ne biti kao farizeji, već kao apostoli.

“Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni.”

Mir i dobro!