Sveta Jednostavnost

„Sveta jednostavnost ih je tako ispunjavala, neporočnost života ih je tako poučavala, čistoća srca ih je tako prožimala da uopće nisu znali što znači biti dvostruke duše.“

Prvi se anđeoski navještaj, kako navodi Sveto Pismo, odvija u jednom skromnom nazaretskom domu. Anđeo Gabrijel pohađa Mariju, ne u hramu, ne pred svjedocima, blještavilom ili sjajem koji bi naglasili nadnaravnost i „dramatičnost“ događaja, nego u kontekstu doma – a dom je sinonim za mjesto gdje smo ono što jesmo te simbol jednostavnosti, onoga što Bog jest.
Neki veliki ljudi kao što je naš Franjo spoznali su da je često velika prepreka u odnosu s Bogom upravo nedostatak jednostavnosti, ideala koji uzdiže duh k Bogu i otvara vrata svim milostima. Nema u srcu mjesta i za puno „mene“ i za Krista, niti on može doprijeti do naše nutrine preko zida našeg sebeljublja. Sebeljublje, koje je sve češći problem današnjeg čovjeka, pokušava probuditi samosvijest i traži da čovjek u svim situacijama, među svim ljudima traži sebe, reflektira sebe i uspoređuje sve sa sobom; bilo da je sve nešto dobro ili loše. Takav čovjek iz svega crpi energiju koja će staviti naglasak na njega. Kada mu je teško, težinu predstavlja dramatično i iziskuje sažaljenje. Kada ostvari neke životne ili, čak, duhovne pobjede, ističe ih i samim time predstavlja kao svoju zaslugu. Kada sretne dobrog čovjeka, uspoređuje se s njim i želi biti bolji. Kada sretne lošeg čovjeka, osjeća se superiornijim, pa i mirnijim pred Bogom, jer je bolji od onoga s kojim se uspoređuje. Ovaj grijeh, iako naizgled bezopasan jer ne čini drugima neko veliko zlo, vremenom postaje teško i nesvjesno breme, jer takvo srce ne može vidjeti Boga. Bog, iako otajstven, sama je jednostavnost i jedino ga takav, jednostavan duh, može prepoznati i primiti. U jednostavnosti čovjek prestaje sa svojim „ja“ i preuzima Božje „ja“ i začudo – bolje sebe poznaje nego onaj tko se cijeli život bavio proučavanjem svoje osobnosti.
Sv. Franjo je sve to shvatio. Jednostavnost je bila ideal za kojim je svim srcem čeznuo i koji ga je na kraju učinio svetim. Franjin životopisac Toma Čelanski o Franji i njegovoj braći kaže: „Sveta jednostavnost ih je tako ispunjavala, neporočnost života ih je tako poučavala, čistoća srca ih je tako prožimala da uopće nisu znali što znači biti dvostruke duše.“ No, u isto vrijeme daje nam i tračak nade, jer znamo da ni sam u početku nije bio takav. To što je njegova obitelj pripadala višem sloju društva, tzv. „maiores“, nosilo je sa sobom i svjesnost o svom položaju, moć, možda i oholost, koja se u mladosti morala i na njega odraziti. Ali, on upoznaje Boga za kojeg mora napraviti mjesta. Prazniti svakog dana sebe, da može biti više Njega. Sveta jednostavnost koja oslobađa i pripravlja put. Sveta jednostavnost kao jedini način da se Bog s nama posluži kako bi i na druge djelovao. Tu se često vjernici nađu na opasnom terenu. Mi bismo puno pričali, puno „pametovali“ o Bogu, o moralu, teoretizirali i argumentirali, a On je tako jednostavan. On dolazi u jednostavna i ponizna srca, i preko takvih dotiče druge.
Onda, je li moje srce kao skromni nazaretski dom u kojem Bog može naviještati? Je li ono prohodno i dovoljno čisto da može služiti i drugim ljudima? Bavim li se stalno svojim „ja“, ili je ono podređeno Božjem „ja“ koje zaboravlja na vlastito dobro ili zlo?