Javi se!

U svom rasponu tema o kojima se može pisati, ja ne znam što odabrati za ovu kolumnu… ali kao i svaku dosad, započinjem molitvom. Ovih dana mi nije nešto posebno „zapelo za oko“ da bih se mogla osvrnuti na to pa krećem ispočetka. Ponovno prolazim protekle dane ne bi li se ipak prisjetila neke zanimljive situacije ili rečenice koju sam čula. I tako, u molitvi, počnem prepričavati svoje dane prošlog tjedna. To je potrajalo neko vrijeme. Našlo se tu svakakvih razmišljanja, ali i prečestih skretanja i razmišljanja o potpuno drugim stvarima i obvezama. Malo-pomalo protekla su 2 sata, a moj papir je još uvijek bio prazan; bez ijedne napisane riječi. Tada mi se javlja jedna potpuno drugačija ideja. Kidam papiriće i na njih pišem imena: Matej, Marko, Luka, Ivan. Pobjednik ovog izvlačenja bio je Matej. Nakon toga uzimam nove papiriće na koje pišem brojeve od 1 do 28. I konačno – dobitna kombinacija je Matej 14. Otvaram to poglavlje i već mi prvi ulomak upada u oči tijekom čitanja. Zapravo ne cijeli ulomak…
(„Tada dođe do Heroda tetrarha glas o Isusu. I on reče dvoranima svojim: „To je Ivan Krstitelj! On ustade od mrtvih i zato čudesne sile djeluju u njemu.“ Herod je, naime, bio uhitio Ivana, svezao ga i bacio u tamnicu zbog Herodijade, žene svoga brata Filipa, jer mu Ivan bijaše rekao: „Nije ti dopušteno imati je.“ Htio ga je ubiti, ali se bojao naroda, koji ga je držao prorokom. Na Herodov rođendan Herodijadina je kći plesala usred gostiju i svidjela se Herodu; zato joj je s prisegom obećao dati sve što zatraži. A ona je, poučena od svoje majke, rekla: „Daj mi ovdje na pladnju glavu Ivana Krstitelja!“ To rastuži kralja, ali zbog riječi prisege i gostiju naredi da joj se dadne. I posla ljude da Ivanu odrube glavu u tamnici. I donesoše njegovu glavu na pladnju i dadoše je djevojci, a ona je odnese svojoj majci. Nato dođoše Ivanovi učenici, uzeše njegovo mrtvo tijelo i pokopaše ga te odoše i javiše Isusu.“)
…već posljednje dvije riječi – „javiše Isusu“. Baš tako je i počelo ovo moje pisanje. Javljanjem Isusu. Pričanjem onoga što mi se događalo ovih dana. Nije Ga bilo briga što su to većinom bile gluposti. On je bio tu i slušao. Kako znam? Pa odgovorio mi je. Neki će reći da je to slučajnost, ali, kako kaže A. France, slučajnost je samo Božji način da ostane anoniman.
I što još reći nakon ovoga? Iskreno, meni nije potrebno ništa više. Ovo je samo bio podsjetnik, i za mene i za tebe koji čitaš ovo. Otac želi čuti što Mu njegovo dijete želi ispričati. Samo Mu se obrati. Javi se. On te čeka i sluša.