“Kada bi barem dosegao krjeposti magarčića: ponizan, otvrdnuo u poslu i ustrajan, tvrdoglav, vjeran, posve siguran u hodu, snažan i – ako ima dobra gospodara – zahvalan i poslušan.” – sv. Josemaria Escriva
U zadnje vrijeme često slušam o sportu. Dinamo… Hajduk… jedni padaju… drugi u usponu… Iskreno, ne pratim previše sva ta događanja, ali jedna stvar mi je posebno zapela u mislima.
Prolazio sam prije par dana kroz grad, vjerojatno za vrijeme neke bitne utakmice. U dosta kafića vidio sam potpuno isti prizor. Na televiziji igrači (u borbenom trku, vade zadnji atom snage da postignu taj pogodak), a ispred televizije sjede navijači (u jednoj piva, u drugoj cigara, a na usnama „Ja bi to bolje“). Isti je sport, rekli bi, ista ljubav, ali u čemu je razlika? Razlika je u načinu života, u odnosu prema sportu. Prvi predaju cijeli svoj život sportu kako bi vremenom bili što bolji, a drugi sjede, gledaju i pretvaraju se u sveznajućeg komentatora.
Onda sam malo povezao stvari. Pa zar se i mi vjernici ne bi mogli podijeliti na te dvije vrste? Vjernici-navijači i vjernici-igrači. Riječ je o istom „sportu“, ali se razlikuje pristup, naš odnos prema njemu.
Igračima liječnici redovno kontroliraju zdravlje tijela kako bi bili spremni za utakmice, tj. igračima svećenici redovno kontroliraju zdravlje duše na Ispovijedi. Navijači ne brinu za to, što će im zdravlje kad samo sjede…
Igrači svaki dan po 2-3 puta treniraju kako bi održali kondiciju, tj. svakodnevno mole i idu na Misu kako bi održali kondiciju. Navijači jednom u mjesec dana odigraju termin, odnosno odu na Misu, što će im više… A kad smo već kod mise, igrač svim srcem sudjeluje ne istoj, dok navijač čeka da „pratar obedi to svoje“, kako bi poslije mogao sa ostalima komentirati „utakmicu“.
Pravi igrači se odriču loših stvari i ne unose u svoje tijelo nešto što mu šteti, tj. pravi igrači ne unose u sebe nešto što šteti njihovom duhovnom rastu.
Pravi igrači ne pričaju puno, sve što znaju pokažu na terenu. A navijači… Često nisu ni kročili nogom na teren, a u priči su prošli sve stadione od Marakane (jedne i druge) pa do Mokrog Doca.
Može se ovako uspoređivati do Sudnjeg dana…
E da, Sudnji dan, to je najbolja stvar u svemu ovome. Pravi igrači za nagradu uvijek dobiju slavu. Tako će pravi igrači za svoj trud dobiti pravu nagradu – uživati u slavi Božjoj. A navijači će, nažalost, ostati sa strane i sjediti, što su cijeli život i radili.
Stari bi rekli: „Nema kruva bez motike“.
Zato budi igrač, nema od navijanja Kruha.