Kada bismo proveli samo jedan trenutak u Božjim očima, kada bi nam podario jednu jedinu sekundu svog pogleda, da u trenu vidimo sebe, pa tik do sebe sve one ljude koje (u)poznajemo, koliko bi ljepše bilo živjeti…
Kada se, ovako mladi, tražimo i ostvarujemo kao osobe, lako dođemo do nečega što je teško prihvatiti, nečega što nam se ne sviđa na nama ili oko nas i kao da bi bilo idealno da to možemo promijeniti. Možda se radi o nečem fizičkom na što ne možemo utjecati, možda o osobnostima, temperamentu, nesigurnostima, okolnostima u kojima se nalazimo, možda o obitelji koju nismo birali – svemu onome što nas čini par kila težima i što krenemo i Bogu gurati pod nos, kako bi On to popravio, izokrenuo, učinio čudo…
Što kada bi nam rekli da je upravo On dopustio da tako bude? Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima kaže: „Dan mi je trn u tijelu, da se ne uzoholim.“ Sveti Duh koristio je Pavla da napiše velik dio Novoga zavjeta i lako je pretpostaviti da je Pavao bio u kušnji postati ohol zbog svog poslanja i zbog toga što je Bog odabrao baš njega za tolika silna djela. Bog se zato pobrinuo, na nama možda neshvatljiv način, da se Pavao ne uzoholi i da može u čistoći srca obavljati svoje poslanje. Dopustio je neki trn, neku malu borbu u Pavlu, što god da je to bilo. No, to je samo jedna osobina, jedan čovjek, jedan Božji način. Što kada bi nam rekli da smo i mi Bogu jednako važni kao i Pavao, da je i za nas smišljao jedinstveni, savršeni plan, da smo s razlogom takvi kakvi jesmo, ondje gdje jesmo, a Njemu predivni? Naravno, ne treba iskriviti tu Božju zamisao i sve što se dogodi pripisivati Njegovom planu i volji, jer mi nismo marionete; slobodno donosimo odabire i odluke, niti treba prepuštati sve Njemu da odradi jer je tako lakše, ne. Ovdje se radi o prihvaćanju onoga što ne možemo promijeniti i o prihvaćanju SEBE.
U starozavjetnoj Knjizi o Jošui upoznajemo dva vrlo zanimljiva lika, Kanaanku (Kanaanci su bili neprijatelji Izraela), bludnicu Rahabu, a nasuprot nje Salmona koji se borio na strani Izraela. Bez obzira na svoju povijest i podrijetlo, Rahaba je ljubila Boga svim srcem i zbog takve vjere bila je spašena pri padu svoga grada. Osim borbe i rata između dva naroda, vodila se velika borba u srcima mladića i djevojke. Ona, Kanaanka, a osim toga bludnica u prošlosti, sa svojim ranama bezvrijednosti, nije se osjećala dostojnom ni Boga ni ljudi. On, Izraelac, iako zaljubljen, nije htio ni mogao prihvatiti njezinu prošlost. No, Bog je malo po malo rušio zidine i kidao stare lance i morao se dogoditi prijelom kod obje strane, bez obzira na mjesece i godine opiranja. Rahaba je, iako je to bio dug i bolan proces, prihvatila svoju prošlost koju ne može vratiti. Bio je to njezin put koji je morala proći. Trnovit i bolan, ali njezin. S druge strane, Salmon je shvatio da ljubav i jest prihvatiti sve što osoba nosi, pa bilo da je ta osoba prijatelj, član obitelji, partner ili bilo tko blizak koga želimo u svom životu, ali nam nešto kod njega ne odgovara, i to većinom bude nešto što, dok prihvaćamo, prelazi preko našeg ponosa, izlazi iz imaginarnih okvira savršenosti u koje želimo staviti druge. Koliko god da se čini jednostavno, vjerujem da je za njega u to vrijeme bilo vrlo teško pristati na osude društva u kojem je imao visok položaj. Kako će on, Izraelski ratnik koji je rušio zidine Jerihona i cijelog Kanaana u kojem su živjeli ljudi koji su izdali Boga, oženiti jednu koja naizgled pripada njima, a uz to je bila bludnica, sa samog ruba društva?
Često upadamo u taj vrtlog neprihvaćanja drugih i pokušaja da ih preoblikujemo po svojim potrebama, ali i neprihvaćanja sebe. Rekla bih, čak, da jedno ne isključuje drugo. Kada jednom shvatiš da je tvoj život, ako si s Bogom, baš onakav kakav treba biti, da je tvoj karakter jedinstven, da su tvoje mogućnosti takve kakve jesu i kad s tim kreneš živjeti i boriti se, teško da ćeš se usuditi druge mijenjati. Promjene ostaju Bogu. Nama je samo moliti za čisto srce i čist pogled da možemo barem nalik Njemu vidjeti vrijednost u svima.
Kada bismo proveli samo jedan trenutak u Božjim očima, kada bi nam podario jednu jedinu sekundu svog pogleda, da u trenu vidimo sebe, pa tik do sebe sve one ljude koje (u)poznajemo, koliko bi ljepše bilo živjeti…