Kad bi vjere imali, ti i ja bi se iskradali u one kasne sate da reknemo jedno drugom: “Volim te!”. Bez imalo sumnje u te riječi, znali bismo da su istinite. Kad bi vjere imali, ti i ja ne bi strahovali što će sutra donijeti. Znali bismo da će Sunce, koje smo zagrljeni zajedno gledali kako zalazi, uz svoje najljepše boje dok miluje nebo, biti ujutro na drugoj strani, a njegove zlatne zrake milovati nam obraze, a jutarnja rosa umiti nam lice. Samo kad bi vjere imali…
Ni strahovali ne bismo od pustih ratova zbog kojih ona djevojčica sjedi u svojoj tamnoj sobi i pušta tešku suzu zbog riječi koje je čula, silnih ruganja i tko zna već čega, ili onaj dječak koji plače sam na ulici jer je izgubio svoju obitelj… Suze, toliko male, a toliko teške da ne možemo zamisliti. A nas nije briga… Pa ni oni što sjede satima za klavirom, tražeći pravu notu, a ne mogu je naći, ne bi gubili nadu i ne bi odustajali od svojih snova. Djeca bi idalje trčala zamišljeno, hvatajući svoju maštu… Ja i ti, nazivajući se “odraslijima”, izgubili smo ono razigrano dijete unutar sebe koje je otkrivalo ljepotu svijeta. Skinuli smo dječji kaput koji je u svojim džepovima držao komadiće mašte… Sve što smo zamišljali u svijetu mašte- izgubili smo… Ta mašta mogla je donijeti mnogo toga, a mi smo ugasili te iskre, pokušavajući se izvući iz svijeta mašte, ulazeći u svijet odraslih. I oni što pišu, a ne mogu naći pravu riječ, opet svojim rukama gužvaju papir i bacaju ga o zid; traže u knjigama riječi, ali prava riječ kao da ne postoji… Ma samo kad bi vjere imali, sve bi bilo drukčije… Vjerovali bi da sve ima smisla…
Sve naše tuge i strahovi bi nestali, svijet bi bio puno ljepši, prepoznali bismo radost u drugome čovjeku, opraštali bi jedni drugima… Da imamo vjere, uzeli bi knjige, one gdje na koricama piše: mir, nada, ljubav… Svaka bi nas učila o poštenju i radosti, a ne o strahovima i mržnji. Glavni predmet u školi bio bi “radovanje tuđoj sreći”, a ne lažni osmijeh koji i ja i ti stavimo na lice, a u nama gori plamen mržnje jer je netko bolji od nas… Ma samo kad bi vjere imali… Nitko od nas ne bi strahovao hoće li imati što sutra jesti ili obući, hoće li netko nešto ružno tebi ili meni reći. I onaj dječak i djevojčica gledali bi ovaj svijet drukčije- ne tako tmurno, sivo ili bijelo, već u bojama: bojama sreće, bojama osmijeha, bojama ljubavi… No, mi vjere nemamo…
Gledajući u oči stare bake, pronađoh neki mir- pogled joj je bio tako umirujući, zagledan u daljinu dok gleda u sunce, koje se skriva iza oblaka koji plove nebom. Skrenuh pogled nešto niže, na ispucale ruke koje su držale krunicu, kao da joj ona daje snagu… A onda odjednom sjetih se riječi koje odzvoniše mojom glavom: “Ako imate vjere kao zrno gorušično, možete reći gori ovoj: Prijeđi odavde tamo, i prijeći će tamo. Ništa vam neće biti nemoguće.” Dobro upamćene riječi, ali ostale u zaboravu. Promatrajući je kako moli, čvrsto držeći krunicu, negdje kroz sjećanje dođoše mi opet njene riječi: “Ne gubi vjeru svoju. Bezbroj oluja će te srušiti, no sjeti se da je i On ustao pod težinom križa… Svaki dan počni s Njim i moći ćeš gore premjestiti!” Vrtile su se dugo po mojim mislima te riječi, a onda sjedoh do nje, pogledah u nebo, skidoh krunicu oko vrata, čvrsto je uzeh i nastavih moliti, zajedno s njom. Tek tada osjetih u sebi neki mir, kao da su svi moji nemiri nestali, ratovi mojih misli nestali… A onda osjetih radost i spokoj, osjetih snagu molitve. S njom svi ratovi nestaju… Pa kad bi svi uzeli krunicu- našli bi utjehu, odgovore na sva pitanja… Oni koji traže notu pronašli bi još njih, napisali bi najljepšu melodiju života. Onaj pisac našao bi prave riječi i tako napisao najljepšu knjigu, ostavljajući na stranicama komadiće svoje duše… Sve to, kad bi vjere imali.