Tvoja muka…
Razmišljam,
ali ne shvaćam…
Zašto?
Zapravo, kako?
Kako si izdržao sve ono?
Osuda i bičevi,
Pljuvanje i križ,
Čavli u rukama,
Čavli u nogama,
Kruna od trnja na glavi,
Visiti na drvetu…
Izdržao si sve to,
ali nekad se zapitam,
kako je bilo Tvomu duhu,
je li njemu bilo još teže nego tijelu?
Kako je bilo znati,
da će Te prijatelj zatajiti kao da Te nikad nije poznavao?
Da će Te jedan od njih izdati,
i to poljubcem…
Kako Ti je bilo u Getsemaniju?
“Duša, mi je nasmrt žalosna! Ostanite ovdje i bdijte!”
Željelo Ti je srce da bude netko uz njega,
a oni, oni su zaspali…
Želio si nekog uz sebe,
u najtežim trenutcima,
a kada su došli po Tebe,
svi su se razbježali,
kao ovce kada im otmu pastira…
Kako je bilo slušati?
Sva ta lažna svjedočenja i optužbe,
mržnju i bijes Zla,
u ljudima koje si Ti sam želio iz ljubavi…
Kako je bilo gledati?
Majku, u tolikoj žalosti i suzama…
Kako je bilo znati?
Da ćeš umrijeti,
biti raspet za nas,
za Crkvu,
koja Ti neće uvijek uzvratiti ljubav?
Da će Tvoje tijelo,
Tvoju Crkvu,
probosti čavli grijeha…
Kako je bilo znati?
Da će se sve to ponavljati i danas…
Da će Te čovjek kojega tako silno ljubiš,
Tako zatajiti: da ima svoj “ugled” u društvu,
Tako jeftino prodati: za blato prolaznoga,
Tako poljubiti ili pljunuti: za svoj “užitak”,
Raspinjati Te svaki dan…
Pričaj mi, Isuse, kako Ti je?