Razmišljajući o temi današnje kolumne, zavirala sam u biblijska čitanja današnjeg dana. Ono što mi je “zapelo” za oko je dio sedmog poglavlja Lukinog evanđelja, točnije Isusova naredba.

 „Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: »Ne plači!«  Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: »Mladiću, kažem ti, ustani!« I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci.” (Lk 7,  13 – 15)

Mladiću… ustani! U ovoj situaciji iz Biblije Isus oživljava i ozdravlja mladića, sina jedinca u svoje majke udovice. Isus to čini na vrlo jednostavan način, jednostavnim, ali snažnim riječima i gestama. Ove Isusove riječi možemo prepoznati u svojim životnim situacijama, jer ih sigurno upućuje i nama, samo u drugačijem kontekstu. On sigurno i nas želi podignuti i pozvati na život. Život koji je itekako vrijedan življenja, a kojeg mi možda zaneseni brigama svoje svakodnevnice, nerijetko shvaćamo zdravo za gotovo. Živimo samo da nešto prođe, da se riješimo ovog ili onog i tako u nedogled, ne shvaćajući kako nam vrijeme i godine brzo prolaze. A na što ih mi to trošimo? U vrtlogu obaveza, životnih problema, užurbanosti, često se osjećamo zatrpano i umorno. Tereti nas pritišću, a ponekad zbog svega toga ne čujemo ove Isusove riječi – “Ustani!“. On nas želi dići s dna, iz tame naših grijeha i promašaja, želi nam pokazati svjetlo koje On daje, želi nam pokazati naš cilj. Želi da živimo, a ne životarimo. Da rastemo s Njim i po Njemu. On daje smisao svakom životnom teretu i brizi koje nas spotiču da idemo naprijed. Poziva nas na ljubav, jer samo ljubeći možemo sve lakše podnositi. Iako često nismo dostojni te pažnje i ljubavi, Isus ne odustaje. Svaki pad On pretvara u blagoslov.

Još jedan važan dio je početak ovog evanđeoskog odlomka: „Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: »Ne plači!«”

Ovdje nam Isus jasno daje do znanja da se nikad ne oglušuje na naš plač, niti ostaje slijep i nijem za naše suze. Suze ponekad mogu biti najjača molitva, najiskreniji vapaj duše Bogu. Nakon tog vapaja, Isus djeluje. Ne ostavlja nas neutješene. Potrebno je samo iskreno i otvoreno srce u kojem se krije nada i vjera. Na više mjesta u Bibliji nailazimo na Isusove riječi – „Vjera te tvoja spasila.” Isus ne ostaje ravnodušan ni na maleni tračak vjere koju Mu pružimo u svojoj bezizlaznosti. Pogled Mu je uvijek uprt u svoju djecu. Ovim gestama daje i nama primjer da budemo empatični i puni sućuti jedni prema drugima, da prepoznajemo potrebe jedni drugih i na taj način dopustimo da On djeluje kroz nas. Da budemo poticaj i ohrabrenje, vjetar u leđa kada druge treba pogurati. Da činimo jedini drugima živote življim.

Jer vrijedno je. Bez obzira na padove i terete. Život je vrijedan svake borbe, jer imamo cilj. S Njim ćemo na kraju izići kao pobjednici.

Možeš li se ti odazvati na Isusovu naredbu kojom te poziva da ustaneš i kreneš naprijed? Hoćeš li ostati u ponoru i nepomično ležati ili ćeš mu pružiti ruku i zajedno s Njim hoditi prema cilju?

Želiš li da sve samo prođe i da se zaboravi, ili želiš istinski živjeti život? U punini, bez obzira na padove, boli i križeve?

Odvaži se i ustani. Isusova riječ je nada i lijek za sve.