Svako razdoblje života traži jedan korak naprijed. Korak se definira kao pokret pri hodanju u kojem se jedna noga digne s tla i stavi na drugo mjesto. Samo mi znamo koliko je suza, strahova i padova bilo prije nego smo napravili jedan pokret unaprijed. Koliko je slomljenih odnosa, razočaranja, boli i gubljenja sebe prethodilo tom koraku. Tek kada čovjek iskusi patnju koja je prethodila nekoj milosti postane svjestan njezine vrijednosti. Skupocjen je taj korak koji vodi k Većem. Primjer nam je ostavio sv. Padre Pio koji je u očima ljudi bio liječnik duše i čovjek čudesa, a izvan očiju javnosti čovjek mučen i ispaćen. Samo on zna što je sve morao pretrpjeti kako bi se dogodilo jedno „čudo“ u životu drugoga.

Sv. Augustin je rekao: „Bog bi nam htio nešto darovati, ali je spriječen jer vidi da su naše ruke već pune“. Ponekad i mi imamo iskustvo kako Bog upravlja našim životom tako da nam želi isprazniti ruke, oduzimajući prividna dobra, kako bismo mogli primiti dar koji nam želi ponuditi, samog Sebe. Čega su naše ruke pune? Što to grčevito nakupljamo i bojimo se pustiti? Što nam je toliko vrijedno da je ispred Boga? Možda je to naš ponos, ego, novac, karijera, ugled, društvene mreže, osobe ili odnosi koji nas guše. To što te veže, zarobljava ili upravlja tobom je ono što je potrebno čišćenja. U to Bog dolazi, ako Mu dopustiš, prazni sve nečisto kako bi ti donio slobodu i udahnuo svježi dah života. Bog nam je blizu, ali mi smo ti koji se udaljavamo i priječimo Božju ljubav te smo zato potrebni promjene, koraka naprijed, koji vodi iz tame u svjetlo, iz zarobljenosti u slobodu.

Tom koraku nekada prethodi raskrižje, koje nas, ako predugo stojimo, s vremenom počinje rastavljati na komadiće. Možda ti je poznat pojam raskrižja dok biraš put, kojim ćeš usmjeriti svoj život; ili dok se želiš povući/borit za neki odnos tj. osobu; ili dok razmišljaš odustati od vjere i dobrote koju imaš. Često sam se znala našaliti i reći u takvim situacijama „da je bar papirić s neba“ tj. neka poruka Odozgo da pokaže kojim putem, s kojim osobama, s kakvim „ja“, nesvjesna da nam Bog svakodnevno daje „papiriće s neba“, samo ih mi ne znamo čitati.

U Bibliji se nalaze odgovori na našu životnu priču, preko priča onih koji su gledali na život kao na ispraznost, patnju, dar, blagoslov… Bog koristi i ljude, preko kojih nam upućuje svoju riječ i izražava svoju ljubav, a nekada smo mi ti koji smo providnost za drugoga. Ostavlja Bog puno papirića, na nama je hoćemo li ih pregaziti i prijeći preko ili dopustiti riječima i situacijama da nam progovore i da nas mijenjaju na bolje. Bog će nam providjeti ako se i mi poput Abrahama uspinjemo na Moriju, spremni žrtvovati ono najdraže, i očistimo srce od vlastitih nacrta i samovolje. Najčešće se tu, gdje najviše boli, događa Život. Bog nam želi dati samoga Sebe, zar to nije vrijedno mukotrpnog čišćenja od nas samih?

Stoga nemoj odustati na pola puta. Nastavi tragati iako ne osjećaš ništa ili ne pronalaziš smisao. Nastavi kroz molitvu održavati zajedništvo s Gospodinom, čak iako ti se čini da te On ne čuje. Nastavite voljeti iako se ljudi oko tebe ne mijenjaju. Nastavi činiti dobro iako nitko  ne vidi. Nastavi graditi mostove iako ih drugi ruše. BITI TU, to se zove ustrajnost. Naše je da gradimo, a ne da rušimo te tako korak po korak, dođemo do kraja puta i uđemo kroz uska vrata koja vode u Život. Tamo nas čeka nebeski Otac koji je rekao u svojoj Riječi: “Ako smo ustrajni, s njim ćemo i kraljevati” (2 Tim 2,12).

I ne zaboravi: Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. (Iv 15,2)