Svaki čovjek istinski čezne za ljubavlju. Smisao života se ogleda u tome da želimo biti voljeni i voljeti. Svi smo stvoreni iz ljubavi, krajnji nam je cilj doći do nje i živjeti u njoj. Ona ima moć sve podnositi, razumjeti i opraštati. To su elementi koji su nam potrebni za siguran i sretan život. Toliko je puta opjevana, opisana i prikazana, a nikad ne blijedi. Književnik Khalil Gibran piše „Život bez ljubavi je poput voćke bez cvijeća ili plodova“, a Tolstoj kada se našao oči u oči sa smrću uzima ljubav kao jedini smisao života dok je njena odsutnost izvor svakog zla. Cijela Biblija je protkana ljubavlju, Gospodin neprestano poziva i zapovijeda ljubav, a sv. Pavao zaključuje u trinaestom poglavlju Prve poslanice Korinćanima „Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali je najveća među njima ljubav“.

Ljubav kao pojam i definiciju je teško opisati upravo zbog njene vrijednosti, a pred onim što nas nadilazi ostajemo bez riječi. Čovjeku po prirodi slabom i nesigurnom nije lako dokučiti ljubav. Oslonjena na čovjekove snage često se nalazi na skliskom terenu da postane sebična. To nam pokazuje prolaznost i potrošnost iste, a mi čeznemo za onom koja traje. Nadnaravna ljubav nikad ne prestaje i za njom čeznemo. Ne nestaje kada dođu nedaće, mržnja ili smrt jer sve nadilazi. Ona je Božja i savršena, a Isus nam je pokazao svojim primjerom što zahtjeva takva ljubav prema bližnjemu.

„Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje.“ Iv 15, 9-17

Teško je poimati razumom Isusov otkupiteljski čin. Svrstavanjem bezgranične ljubavi i neizmjerne patnje u isti paket izaziva u nama bunu. Znanstvenik i ateist Richard Dawkins ističe kako ideja o Bogu koji je morao umrijeti nema smisla te ako isti postoji u svojoj moći da je trebao smisliti humaniji način spašavanja. To uistinu nije tlapnja. Ideja moćnika, vladara, boga uopće se ne uklapa u nekoga tko treba toliko patiti nevin. Međutim, u tom površnom shvaćanju ljubavi zaboravljen je najbitniji začin, a to je žrtva. Onoliko koliko smo spremni patiti za nekoga i žrtvovati se toliko volimo. Onoliko koliko smo spremni podnijeti, služiti, darivati se… Koliku tek treba imati ljubav za čovjeka Bog koji je podnio nezamislivu patnju za istoga? Sveti Franjo je svakodnevno razmišljao o misteriju Ljubavi i oplakivao je jer nije ljubljena.

„Kad je jednom zgodom, nedugo nakon svoga obraćenja, hodao sam putem nedaleko od crkve svete Marije Porcijunkulske, išao je glasno plačući i jaučući. A neki duhovni čovjek susretne ga pa, bojeći se da ga što ne boli, reče mu: »Brate, što te muči?« – On pak odgovori: »Morao bih ovako ići po svemu svijetu bez stida, oplakujući muku Gospodina moga.« Tada onaj poče s njim zajedno plakati i lijevati suze.“ (Franjevački izvori, FONTES FRANCISCAN, Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i BiH, Sarajevo – Zagreb 2012., str. 1178)

Nitko poput Isusa nije pretrpio toliku okrutnost, a sve je oprostio i nikad nije prestao ljubiti. Čovjek se na samom početku ovozemaljskog života susreće s patnjom i ljubavi. Rađanje se karakterizira kao najveća bol koja se najprije zaboravi. Naime, majka i dijete prolaze kroz patnju rađanja koja iščezne u toplom zagrljaju i susretu. Majka je ljubila dijete i prije nego ga je vidjela ili znala kakvo je, ali susretom ljubav postaje potpuna. Isus nas je želio i uzljubio i prije nego smo začeti. Stoga neprestano kuca na vrata našeg srca i traži našu siromašnu ljubav. Jedini most po kojem dolazimo Bogu je ljubav. Ne traži niti čeka da postanemo savršeni, bolji, sposobniji već želi da mu se predamo onakvi kakvi jesmo. On nas smatra svojim prijateljima. Ostavio nam je cijelog Sebe u Euharistiji da se Njime hranimo. On želi pretakati svoju ljubav u nas nadomještajući naše nesposobnosti čineći nas tako sposobnima za život. Potreban je samo trenutak hrabrosti da se odvažimo uroniti u ocean savršene ljubavi.

„Samo povjerujte u dobro ljubavi, u otvoreni poziv koji vam upućuje.“, Lav Tolstoj, Jasna Poljana, 21. kolovoza 1908.

Ljubav je najvažnija i ona je život. Tko ne zna ljubiti nije sposoban za odnos s Bogom i ljudima. Tko ne ljubi ne živi, a istinski ljubit možemo samo ako se prepustimo Bogu da nas podučava i vodi. Ne trebamo se bojati boli koja raste uz ljubav jer će nas On ponijeti kad ne budemo imali snage. Sv. Ivan od Križa zaključuje „U predvečerje svojeg života bit ćeš pitan o ljubavi.“, a Stjepan Lice donosi zanimljivo promišljanje kojeg ćemo uzet kao zaključak.

Usnuh san: Anđeo me povede na neko tihom svjetlošću obasjano groblje. Bijaše tjeskobno. Vodio me između grobova i pokretom ruke nukao me da čitam natpise na njima. Imena mi nisu ništa kazivala. No, odjednom postah svjestan bilježaka pod njima. Bili su sve ovakvi zapisi:

živio tri godine i šest mjeseci,

 živio sedamnaest dana,

 živio četiri mjeseca i dva dana,

živio dvanaest godina,

živio pedeset i dvije minute.

“Zašto si me doveo na ovo dječje groblje?” upitah ga zgranuto.

A groblje bijaše nepregledno.

“Ovo nije dječje groblje,” reče mi “ovdje počivaju odrasli ljudi.”

“Pogledaj što piše” – upozorih ga na natpise.

On se bolno osmjehnu.

“Znam”, reče. “Piše koliko su vremena posvetili drugima, koliko su voljeli.

Jer, samo su toliko živjeli.”