Sv. Franjo. Slijedimo ga. Tu smo jer nas je privukla njegova poniznost, njegova sreća, njegova čežnja za Bogom, za nečim većim. Velik svetac. “Otkačen” lik. Volim ga. Volimo ga svi. Ali zaboravimo na Klaru. Zaboravimo na njenu poniznost i sreću. Zaboravimo da je ona također odlučila slijediti Krista, ali u poniznosti. U skrovitosti. U samoći. Samo ona i Isus. Njezin najbolji Prijatelj. Tvoj najbolji Prijatelj! Toliko vjere u tom malenom biću. Srce koje čezne za Bogom i odriče se svega što ima da bi slijedila Njega. Ta mala klica poziva, taj mali atom žudnje se pretvorio u nešto ogromno. Nešto sveto. Nešto istinito. Cvijet među cvjetovima, najmanja mrvica kruha. Toliko je ponizna. Cilj joj je bio proslaviti Njega, a ne sebe. Kao i sv. Franjo, došla je i počela služiti Njemu. Odbacila sve jer ima Njega. A On je njeno sve. On je moje sve. On je tvoje sve. A citat na početku ovoga teksta, kojeg je baš ona izgovorila, govori sve. Ljubav je sve. Ljubav s velikim LJ. Služenje Njemu, služenje bližnjima, služenje svom bratstvu, na ovaj ili onaj način. U svakom možeš prepoznati lice Krista i služiti. Jer u tome je sve!
Razmisli koliko je ta svetica dala, a koliko joj se vratilo. Nije ništa ostavila sebi. Dala je sve ovozemaljsko pa čak i pramenove svoje kose. Nije marila za svoju vanjsku ljepotu, željela je samo biti bliže Njemu. I postigla je to. U poniznosti i skrovitosti. Koliko god je zaslužna za mnoge stvari, pa i za red koji danas nosi njeno ime, ne spominje se često. I to je pokazatelj poniznosti. Radila je da ju svijet ne vidi. Osnovala je red, ali ne na svoju slavu, već na Njegovu!
Želim biti kao Klara… Želim slijediti Isusa kao Klara. Želim da moje srce gori samo za Njega. Želim da moja duša bude prazna bez Njega.
Ne želim ništa s ovoga svijeta. Želim moga Prijatelja. Moga Gospodina. Moga Oca.
Želim gorjeti kao Klara…