“To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni sa kim se istorija nije toliko pošalila kao sa Bosnom” (M. Selimović, Derviš i smrt)

Zaista, ako malo bolje pogledamo, povijest je igrala jednu stvarno neobičnu igru nad ovim područjem, te nam je u nasljeđe ostavila situaciju kakva je danas. U Bosni i Hercegovini žive tri konstitutivna naroda: Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Istu s razlogom nazivaju “bačvom baruta”. Karakteriziraju je pretenzije, netrpeljiivost, sukobi, a nerijetka pojava bili su i ratovi. Mlađe generacije pamte onaj zadnji, koji je završio potpisivanjem Daytonskog sporazuma 1995. godine. Spomenuti je sporazum trebao poslužiti kao temeljna stavka mira i suživota. Suživot i suživljenje kao takvi podrazumijevaju poštivanje i toleranciju, a tih pojmova u njihovom pravom obliku nema ni 26 godina nakon potpisivanja “Daytona”. Suživot također, podrazumijeva dijalog. Nijedan brak, veza ili prijateljstvo ne mogu uspjeti bez dijaloga. Ista je stvar sa državom i narodima. Iako suživot podrazumijeva dijalog u svim sferama društva, posebnu ulogu ima onaj međureligijski. Religija pripada čovjekovom identitetu pa bila ona to samo na deklarativnoj razini. Tako, budući da je religija dio njihovog identiteta, mnogi ljudi svaki najmanji i najnužniji dijalog smatraju ugrozom za svoj identitet. Zbog takve je percepcije religiji često priljepljivana etiketa “razbijača” društva. Međutim, u teološkom smislu, dijalog stvarno nije moguć. Zašto? Prvenstveno, uzet ćemo za primjer kršćanstvo i islam. Dogma jedne religije negira dogmu druge. I kršćanstvo i islam kao monoteističke religije tvrde da “posjeduju” apsolutnu istinu, dakle međusobno su isključive. I s te strane, zbog oprečnosti u vjerovanjima, dijalog u teološkom smislu nije moguć. Sada se postavlja novo pitanje. Je li međureligijski dijalog moguć na društvenoj razini? Ne samo da je moguć, već je i nužan.

“Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca, Sina i Duha svetoga” (Mt. 28,19)

U ulomku se iz Evanđelja vidi kako Isus šalje svoje učenike da evangeliziraju, da navještaju radosnu vijest. Mnogi stoga smatraju da dijalog nije moguć ni na društvenoj razini. Zapravo, smatraju da evangelizacija poriče dijalog. Danas ima raznih svećenika koji kažu kako Isus ne poziva na dijalog, odnosno smatraju da isti šteti procesu evangeliziranja. Ipak, ako se malo dublje zaroni u logiku stvari, vidjet će se da je dijalog upravo taj koji prethodi evangelizaciji, odnosno, ista bez dijaloga nije ni moguća. Općenito, zar drugome čovjeku možemo prenijeti i najmanju poruku ako prije s njim nismo stupili u neku vrstu dijaloga? Zar je moguće prenošenje vlastitih stavova, vrijednosti i mišljenja drugoj osobi, ako istoj nismo nastupili prijateljski i otvoreno. Naravno da nije. Tek onda kada uvažavamo stav i mišljenje druge osobe; tek onda postoji mogućnost prijenosa naše poruke. Često se događa da ljudi, kada dođe do uspostavljanja dijaloga, upadnu u zamku nametanja svoga mišljenja. Nužno je napraviti razliku između nametanje i naviještanja. Možda je Majka Terezija najbolji primjer osobe koja je naviještala Evanđelje, a nije ga nametala. Ključ njezinog “uspjeha” između ostaloga i leži u tome što je bila spremna na dijalog bez prisiljavanja; a takav je dijalog osnovni preduvjet za naviještanje Evanđelja. I evo, na kraju ću se poslužiti riječima Ivana Pavla 2., koji je bio zagovaratelj međureligijskog dijaloga.

“Vjera u Krista ne vodi nas u netolerantnost. Upravo suprotno, ona nas obvezuje da se angažiramo u dijalogu. Ljubav prema Kristu ne odvraća nas od interesa prema drugima, poziva nas da ne isključimo nikoga.” (Govor na općoj skupštini UN-a 1995.)