Hvaljen Isus i Marija!
U srijedu, 17. studenog, zajedno s trećarima smo odlučili odati počast braniteljima i svim žrtvama našeg Vukovara. Program smo započeli sv. Misom u 18h na kojoj smo proslavili spomendan sv. Elizabete Ugarske, zaštitnice trećara. Nakon sv. Mise, uputili smo se u prostorije galerije i imali malu zakusku s trećarima i glasnicima naše Frame. Mimohod smo započeli u 19h. Podijelili smo svijeće i u procesiji, s molitvom na usnama, mirom u srcu i svijećom u ruci, uputili se prema Trgu širokobrijeških žrtava. Na putu do našeg mosta smo molili slavna otajstva Gospine krunice i Boga slavili pjesmom. Došli smo na trg, odložili svijeće i izmolili Krunicu Božanskog milosrđa.
Nakon par trenutaka tišine, pročitali smo tekst o našem Vukovaru i zahvalili Bogu na svim dušama koje su dale svoj život za našu domovinu:
„Vukovar…herojski grad, grad heroja. Nekoć krvlju pokriven, danas ogledalo svakog Hrvata, svakog katolika. Taj dan, 18. studenoga godine 1991., u svaku kuću ušla je tama. Svaki čovjek digao je glavu prema nebu i slao Bogu svoje najveće molitve. Hrvatski narod je taj dan bio jedno pred Bogom i pred cijelim svijetom. Na ovaj dan, sjeta u svakom pravednom srcu raste. Vukovar nije pao, Vukovar se u Božjim očima samo uzdigao. Svaka duša data za taj grad, za naš narod, počiva u vječnom miru sjećajući se svog dara za Hrvatsku – života. Sklopljenih ruku i s mirom u duši polažemo svijeće ispred ovog našeg križa. Opraštamo svakom tko je nanio bol našem narodu i našem Vukovaru. Bog neka sudi, mi ćemo praštati. Praštati, ali nikad zaboraviti. Ta krv koja se prolila na najbolniji način. Ta djeca koja su ostala bez svojih roditelja, majke bez sinova, bake bez unuka koji su tek započeli pisati svoj život u tom Vukovaru. Sanjali su o svom životu, možda u obitelji, možda negdje drugo, ali sve njihove snove je pomeo netko nedostojan toga. Plamen koji je gorio u tim ljudima, ugasili su oni koji ne osjete ljubav prema svojoj domovini i svome narodu. Ljude koji su gorili za Boga i za Hrvatsku sravnali su sa zemljom ne osvrćuć se nazad. Nisu ni pogledali kolike su duše ostavili na poljima naših branitelja. Granate koje su padale i za sobom ostavljale samu pustoš, zvuk koji je prodirao kroz cijeli grad i okolicu sve te dane. Mučenje ljudi koji su samo htjeli svoj grad očuvati, obraniti i ako je potrebno – poginuti. Dali su sve snove, sve planove i sve ambicije upravo Njemu u ruke. Da On odluči što je za njih i Vukovar najbolje. Ti životi su ugašeni u tako kratkom vremenu. A mi danas mislimo da imamo cijeli život pred sobom, ali kraj može biti sutra, kraj može biti sada. Kao i u tolikih ljudi, i nama se mogu ugasiti životi i ambicije u samo jednom trenutku. U samo jednom padu granate koja će sravniti sve sa zemljom. Nezahvalni smo za dar života i ne znamo iskoristiti ovo što imamo. Budimo zahvalni za Vukovar, za toliko duša predanih Bogu. Predajmo se i mi Njemu u ruke. Da On oblikuje naš život i naše želje. I ako se sutra treba dati za Njega ili za naš grad predajmo mu život za ono veće što nas čeka. Svi smo mi Vukovar. Nikad ga zaboraviti ne smijemo i uvijek se za branitelje trebamo moliti. Za ljude koji su dali sebe za nas i za Hrvatsku.“
Zahvalni Bogu za ovu večer provedenu s trećarima i ostalim framašima, pošli smo kućama s mirom u duši i riječima hvale za naše branitelje. Večer smo nastavili u molitvi za naš Vukovar.
Mir i dobro!