„Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem.“ – riječi su, čije drugo, nego Isusove. Na mnogo mjesta u Bibliji se spominje mir, a posebno je česta tema Kristovih govora tijekom Njegovog djelovanja u svijetu. Svibanj je nekako posebno obilježen mirom te me na ovo svibanjsko razmišljanje prvenstveno potaknula naša Majka Marija, naša Kraljica mira.

Ona je uvijek i svuda ostavljala mir za sobom. Zanima me, a ujedno i fascinira, količina mira kojeg je ta žena nosila u sebi da tuđe pogrde nisu mogle pokvariti to njeno duhovno blagostanje. Reklo bi se da joj je bilo lako biti mirna u životu jer je majka Sina Božjega, ali ipak je bila samo žena koja se za vrijeme ovozemaljskog života susretala s raznim nedaćama, preteškim životnim situacijama, imala je povoda da s ljudima bude na ratnoj nozi. No, nitko nije mogao ugroziti njen spokoj zato što izvor tog spokoja nije bila neka prolazna stvar, ona je izvor mira pronašla u neprolaznom, u Bogu.

Kad se osvrnemo na nas ljude, teško je postići to da nečiji negativan komentar o nama ne probudi u nama osjećaj nekog nemira, pogotovo ako je taj komentar zasnovan na neistini. Kada se uznemirimo u nama kao da nešto počinje kuhati i vrlo lako dođemo u konflikt s ljudima. Čim dođe do nekog sukoba, gdje svatko tjera svoje, nestaje mir i počinje rat. Rat je svako odsustvo mira, rat započinje kad smo zaslijepljeni svojim sebičnim nagonima toliko da ne želimo naći kompromis i razgovarati s drugima.

I tako se postavlja pitanje kako naći i zadržati mir?!

Ako opet pogledamo na nas, na ljude, primijetit ćemo da se za nas mir nalazi u prolaznim stvarima. Mirni smo kada imamo dovoljno hrane, novca, kada uživamo određeni status u društvu… Normalno je da čovjek osjeti mir kada zna da se ne treba brinuti što će sutra jesti i piti, ali upitan je temelj tog mira – je li spokoj duše zasnovan samo dok traje novac, naš status u društvu?

U svojoj ranjivosti tražimo smiraj u stvarima, u prolaznosti. Čudimo se zašto se događaju ratovi, a ratovi se odvijaju upravo u nama i našim svakodnevnim situacijama, uvijek je među nama neko natjecanje oko nekih ispraznosti. Ukoliko pobliže analiziramo povod svake razmirice lako ćemo uočiti da je kroz povijest, a i danas netko htio biti bolji do drugog, da je netko tjerao svoje bez obzira na posljedice. Korijen nemira je oduvijek isti. Vremena su različita, ali Zlo uvijek nađe način kako unijeti svoje crnilo u ljudske živote.

Jedno je sigurno – mir dolazi preko ljubavi, ljubavi između Krista i nas. „Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši.“ – nastavak je citata sa samog početka kolumne. Teško je boriti se sam sa sobom za taj vječni mir dok su oko nas, već prethodno navedene, prolazne stvari. Teško je našem razumu dokučiti koliko je zemaljsko besmisleno, a koliko je vječno veliko.

Da bi uživali vječnost s Kristom trebamo biti mirotvorci jer je svijetu potrebno mirotvoraca. Smatram da ih već ima, samo ne dolaze do izražaja jer su to osobe koje su svaki dan među nama, a ne primjećujemo ih jer takve osobe ne privlače veliku pažnju na sebe. Za mene su to prvenstveno majke u obitelji, one će prve unijet mir u svoje obitelji, ali samo ukoliko one u sebi njeguju taj majčinski osjećaj koji su naslijedile od  nebeske Majke. Majke će uvijek na bilo koji način pomoći u rješavanju razmirica među djecom, donijeti onaj dašak vedrine u tmuran prostor, zanemarit će sebe zbog mira u obitelji.

Potrudimo se stvoriti istinski mir dok živimo na zemlji, da i ovdje osjetimo tu vječnost koja nas čeka bar u maloj mjeri.

I za kraj, nameće se pitanje kako postati mirotvorac?

Jednostavno, već danas poklonimo osmijeh jedni drugima vodeći se poznatim riječima majke Terezije koja nam poručuje da mir započinje osmijehom.