U tišini se klanjam pred Tobom. Stvoritelj, Otac i Njegovo ljubljeno dijete. I dok tako gledam Tvoje veličanstvo skriveno u komadiću kruha, pitam se kako se osjećaš kad se svaki dan iznova i iznova brinem. Što ću jesti, piti, obući, hoće li me ljudi krivo shvatiti, nanijeti mi nepravdu, osuditi me… Kao da nikad nisam čuo one riječi: ,,Ne boj se i ne brini. Znam sve tvoje strahove i potrebe. Prepusti mi se. I vjeruj.”
Previše vremena provodim živeći u budućnosti. Planiram, odlučujem, zamišljam… Želim je oblikovati u svojim kalupima. Ni ne znam, Gospodine, da već si tamo. Da je sve već zapisano u Tvom dlanu. O Tebi ovisim, Bože moj. O Tvom milosrđu. Ne dopusti da to zaboravim.
Nestrpljiv sam, Oče, nestrpljivo je srce moje. Želim da godina traje kao mjesec, mjesec kao tjedan, tjedan kao dan, dan kao trenutak. Želim ubrzati to vrijeme, a s njim i Tvoj plan za mene. Nisam ni svjestan, Bože, da je svaki dan poslan da me izgradi za ono što mi od vječnosti spremaš…
Hvala Ti. Hvala Ti Gospode, što ne udovoljavaš svakoj mojoj želji. Hvala Ti što nije moja, nego Tvoja volja…
Ja uistinu ne znam što mi donosi sutra. Sutra još ne postoji. Sutra je misterij.
Za jedno još te molim: Daj mi duha spoznanja, da uvidim što je Tvoja volja za moj život.
I daj mi snage da je mogu vršiti…