Nedavno smo ispratili 2020. godinu, jednu vrlo tešku i bolnu godinu. Mnogi su je se jedva dočekali riješiti, jednostavno zaboraviti na nju. Potpuno je prekrižiti. No, smijemo li mi kršćani baš tako razmišljati? Godina je sigurno bila teška u svakom pogledu, ali nam je i dala brojne i važne životne lekcije. Ponovno nas je učila o životu i ono što je uistinu bitno u životu. Navela nas je da preispitamo svoje živote, kako ih živimo, za čime jurimo. Stoga sam odlučio opet iskoristiti jedan tekst u kojem sam već malo promišljao o tim stvarima.
U životu čujemo svašta o životu, o tome kakav je život, što sve donosi, ali i odnosi, puno različitih stvari o životu. Puno lijepih stvari, ali i puno ružnih stvari. Beskonačno mnogo različitih mišljenja, različitih situacija, stavova, i ni za jedno ne možemo ustvrditi da je u pravu, ali niti da je u krivu. Svatko ima drugačiji pogled i to je jednostavno tako jer smo svi različiti. Svatko će ga drugačije okarakterizirati i to je to. Život je… pa život je sve, život je život. I zato je tako vrijedan, zato je tako važan i zato svatko ima toliku odgovornost za njega. Jer život je nezasluženi dar. Dar od Boga. Možda i nešto više od dara… zadatak, poziv, poslanje. Dar za koji imamo odgovornost što ćemo učiniti s njim. I tako tim našim ljudskim promišljanjima o životu zaboravimo da smo u životu.
Zaboravimo na naše poslanje i na prolaznost ovog života. Zapravo, možda ipak ne zaboravljamo na prolaznost ovog života, često razmišljamo o tome. Ono što zaboravljamo je život vječni. Onaj pravi život, život u punom smislu te riječi. A ipak, taj život osiguravamo ili gubimo ovim zemaljskim životom. Pitanje je hoćemo li na kraju ovog života doći do tog novog nivoa igre, i hoćemo li na kraju ove igre moći kliknuti Save game i krenuti Next level ili ćemo doći do kraja razine i gdje će nam Bog reći You lost, ali nećemo imati opciju Try again. Zato je važnije biti u životu, nego znati o životu.
Jednostavno ili ipak ne? Ovisi kako ćemo shvatiti što je jednostavno, a što nije.
Kad pogledamo prema vječnom životu sve bi nam trebalo biti jednostavno, sva patnja ovdje ništa je naspram nagrade koju zadobivamo. I možda bismo sve naše težnje na ovom svijetu trebali usmjeriti prema životu vječnom.
Postoji jedna molitva, Molitva za mir, vjerujem da je poznata većini nas. Pripisuje se sv. Franji, iako postoji dosta velika mogućnost da sv. Franjo uopće nije autor te molitve, no to je sada manje bitno. Razmišljat ćemo o samoj molitvi, njezinim riječima. Molitva je sama po sebi, iako pisana jednostavnim jezikom, puna dubine i puna materijala za duhovno razmatranje. Može nam biti odličan putokaz u životu, smjernica za život, kako ga živjeti. Da od Boga tražimo da istinski živimo život da bismo zadobili život.
Da tražimo Gospodina da nas učini oruđem svoga mira, da budemo oruđe u njegovim rukama, kako bi On djelovao po nama. Gdje je mržnja da donosimo ljubav, da budemo vjesnici ljubavi, one ljubavi kojom je Krist nas ljubio. Do kraja, do smrti. Da donosimo samu Ljubav. Ako li nas tko uvrijedi da opraštamo, poput Krista. Uvijek, do kraja. „Oprosti im Oče jer ne znaju što čine.“ Takvi trebamo biti, uvredu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi. Zvuči komplicirano? Za naše poimanje vjerojatno i je. Ali ne stajemo tu, nego nastavljamo moliti, da donosimo jedinstvo gdje vlada nesloga, istinu gdje je zabluda. Onu Istinu. Pravu Istinu. Istinu razapetu na križu. Da ljudi vjeruju u Istinu, da ne očajavaju nego da polažu nadu u tu Istinu. Tu više neće biti tame, jer mi smo svjetiljke Kristove koje raspršuju tamu i svojom radošću otklanjamo svaku žalost. To te molimo Gospodine, da budemo oruđe u Tvojim rukama, vjesnici mira i života vječnog. Onog kojeg si nam Ti omogućio uzevši sve naše opačine i ponijevši ih na križ. A mi se nakon toga i dalje iščuđavamo kako nam ovo sve zvuči komplicirano. Vjerojatno zato jer smo mi bili ti koji su te osudili, pljuvali, vrijeđali. Zato nam je teško vjerovati da nas ti i dalje ljubiš.
O, Gospodine moj, daj da se ne brinem toliko da ja budem utješen, jer već jesam, u Tebi, daj mi da ja tješim druge koji Te još nisu spoznali, da se i oni umire. Ne tražim od Tebe razumijevanje za sebe, nego pomozi mi da ja druge razumijem i da ih ljubim onako kako si Ti mene ljubio.
Jer, tko sebe daruje, taj se prima, tko sebe zaboravlja, taj sebe nalazi, tko prašta, bit će mu oprošteno. Jedini je to put koji nas vodi do Gospodina, težak, strm, naizgled nemoguć. Ali jedini ispravan. I dalje nam izgleda komplicirano? Zasigurno je jednostavnije nego izgubiti vječni život. Kako li je tek onda komplicirano.
Na kraju se sve ovo, i cijeli naš život svodi na Isusove dvije zapovijedi ljubavi, da ljubimo Boga, te da ljubimo bližnje kao sebe same. Molitva za mir, molitva za vječni život. Biti u svijetu, ali ne od svijeta.
„Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj?“
Jer tko sebi umire, taj se rađa za vječni život. Jednostavnije?