U srcu smo svatovske sezone gdje se slavi, pleše i pjeva. Pogotovo, tko je bio u hercegovačkim svatovima, zna ljepotu i čar okupljanja cijele rodbine uz svatovske pjesme, jela, pića i harmoniku do kasnih sati. Pjeva se i slavi i par dana prije svadbe. No, malo bih se osvrnula na sam taj veliki, svečani dan.
Još kao mala djeca (pogotovo curice) zamišljamo kakva će nam biti haljina, koje će boje biti buket. Kad konačno dođe taj dan, slavi se, pjeva i pleše do zore. Oduvijek sam voljela svadbe i to veselje, ali nisam nešto posebno razmišljala o pravoj srži tog dana – o sakramentu ženidbe, odnosno crkvenom vjenčanju.
Prije dvije, tri godine čitala sam svjedočanstvo Glorije Polo koja je preživjela udar munje i imala viziju o Raju i Paklu. Nedavno mi je prijateljica ispričala kako ju je baš ovo svjedočanstvo duboko potreslo. Tako sam ga i ja još jednom pročitala i nekako dobila poticaj osvrnuti se na njega u ovoj kolumni i to o ulomku o sakramentu ženidbe.
Naime, Gloria je tada vidjela vjenčanje svojih roditelja, ali duhovnu stranu. Kaže kako je Gospodin njenom ocu predao pastirski štap koji je, ukratko, označavao Božju milost njemu darovanu, da štiti svoju obitelj i djecu od svih zala, da bude pastir svoje obitelji. Glorijinoj je majci Bog dao vatrenu kuglu koju joj je stavio u srce. Kugla je bila simbol Duha Svetoga.
Nakon toga sam shvatila da je zapravo mnoštvo otpjevanih crkvenih vjenčanja bila jedna velika proslava u duhovnom svijetu, kojeg često nismo ni svjesni. Naravno da je svako iduće vjenčanje nakon pročitanog svjedočanstva bilo drugačije, veličanstvenije, moćnije i svetije, sa maksimalnom usredotočenosti na taj čin. Jedva sam čekala biti prisutna tu kada nastaje nova obitelj. Žao mi je što ljudi baš taj dio dana, taj obred, većinom preskaču. Iako bi svi voljeli da je taj dan sve savršeno, zategnuto i pod konac, možda nam fali ipak malo ovog duhovnog osvrta za ovaj svečani obred. Da shvatimo da smo i mi kao gosti, pjevači, čitači, ministranti pozvani da budemo tu i sudjelujemo svojim molitvama i zagovaranjem za novu obitelj koja se stvara pred nama. Da nam ne bude teško izdvojiti to malo vremena i biti stvarno prisutni u tom trenutku, da pokušamo shvatiti što se tu, zapravo, događa. Trebali bismo biti ponosni što smo baš mi pozvani biti tu uz te ljude dok ih Bog blagoslivlja u njihovom zajedničkom životu.
Kaže Gloria u svom svjedočanstvu: ,,Ja sam vidjela da je bračni par tog časa ovijen neizrecivo lijepim zlatnim svjetlucanjem. BOG OTAC piše te riječi zlatnim slovima u našu Knjigu života.”
Kad bi samo sljedeće vjenčanje gledali kroz ovu sliku, u drugi plan bi palo sve ono prije i poslije tog obreda. To nije samo ceremonija i potpisivanje papira, nego “da” koji ostaje zapisan vječno u Nebu.
U vrijeme kad se brak propagira kao “samo komad papira”, za kojeg, na kraju krajeva, sugeriraju da nije niti potreban, ovo svjedočanstvo prikazuje stvarnost i ljepotu sakramenta. Dok se brak prikazuje kao ograničenje i gubitak slobode lako je zaboraviti da je to savez, ne samo između dvoje ljudi, nego između njih i Boga.