Zanimljivo je kada dođeš negdje gdje sve ima neki svoj red kojega se trebaš pridržavati kako bi bilo lakše i tebi, a i drugima. Početak kao i svaki, sve je nejasno, a pogotovo je neshvatljivo kako su oni koji su već tu sretni unatoč nekim pravilima koja su ti u tom trenutku najveća barijera jer ih treba poštovati, a čine se besmislenima i suvišnima. Sve izgleda previše komplicirano, a u glavi se niže samo upitnik za upitnikom jer nisi siguran zašto si tu, trebaš li biti tu, ako da – Koliko dugo i zašto?; ako ne – Kako otići? – i tako u krug.

No, nakon određenog perioda shvatiš da odlazak od tu ne dolazi u obzir jer ti je tu gdje jesi dobro iako ne znaš zašto. Jednostavno se prilagodiš onome čemu su se i ostali prilagodili jer je očito sve dobro i na svom mjestu ako tako funkcionira godinama. Zapravo, pravi se preokret dogodi kada shvatiš da nije važno biti onaj koji zna sve, koji je iskusan, i tada, neprimjetno, nastupa sloboda o kojoj si sanjao cijeli taj put. Slobodom se polako mičeš van svojih okvira, van one kutije u koju je svjetlo dopiralo samo kroz rupice. Sada si potpuno na svjetlu i vidiš toliko novoga. Stavljaš samog sebe na raspolaganje u svim situacijama. Otvoren si novim prilikama i samim time više nisi sam, upoznaješ se s novim ljudima. Kroz razne aktivnosti provodiš vrijeme s ljudima koji dijele ista zanimanja kao ti, koji imaju sličan način razmišljanja kao ti. Nakon sklopljenih prijateljstava shvatiš da je biti tu baš dobro jer na svijetu nema ljepšeg osjećaja nego provoditi vrijeme s osobama koje su ti slične. S takvima se lako napreduje u svakom pogledu, a kada dođu i poteškoće riješe se bez velikih nesuglasica. Na kraju kada se staviš skroz na raspolaganje shvatiš da je to ona velika rupa koja ti je nedostajala kako bi se osjećao ispunjeno.

Sve do sada napisano je jako nejasno, općenito i indirektno iz razloga da bi se svatko mogao pronaći u ovim riječima jer vjerujem da svatko ima neko svoje iskustvo s prilagodbom u novoj okolini. Kada se u životu dogode neke promjene, teško je odmah priviknuti se na trenutnu situaciju. Nije uvijek lako shvatiti kako sve funkcionira, ali ljudima su potrebne promjene kako bi sazrijevali i snalazili se u novim situacijama. Napisano se može povezati sa promjenama u bilo kojem životnom razdoblju – dijete se treba priviknuti na vrtić i osloboditi se da se može igrati i veseliti zajedno sa ostalom djecom; zatim škola, posao, neka zajednica – opet ista stvar.

Navela bih jedno svoje iskustvo, a nekako mi se čini najbolje navesti iskustvo s Framom. Moj upis u bratstvo se dogodio iznenada i trebalo mi je dosta vremena da se prilagodim svemu, usudim se reći da mi je to bila možda i najteža prilagodba u životu. Nije mi bilo najjasnije kako sve funkcionira i bilo je teško uskladiti obaveze s Framom i one van toga. Posebno mi je bilo teško naučiti funkcionirati sa toliko ljudi jer sam uvijek bila s par prijatelja. Imala sam osjećaj da je dobro što sam tu, ali se nisam osjećala prihvaćeno u potpunosti (a kako bi se i mogla osjećati prihvaćeno kada ja nisam bila ta koja prihvaća druge). Najteže mi je bilo pobiti neka svoja uvjerenja i izaći iz one kutije, ali kada sam napokon odlučila da više neću biti onaj framaš koji tinja, a ne izgara sve se nekako odjednom popravilo. Posložila sam si prioritete i ostavila sa strane ono besmisleno što me sputavalo u napretku. Upoznala sam predivne ljude, sklopila prijateljstva za cijeli život, a sve zato što nas je tada Bog spontano privukao jedne drugima.

Sada mogu reći da me 5 godina framaštva koje je nosilo sa sobom mnogo odricanja, novih iskustava, odgovornosti pripremilo za život. Pripremilo me za nove situacije, za prihvaćanje drugih, a i same sebe.

I za kraj bih htjela reći da ne bi trebali odbijati nove prilike zbog nekih nesigurnosti, trebali bismo se truditi prihvatiti nove stvari i izvući iz njih ono najbolje. Nama, baš kao i sv. Franji svaka nova prilika može biti „odlazak u nepoznato koji se pretvorio u ljubav i slobodu“.