Uvijek sam razmišljala o svojoj ulozi na Kristovom križnom putu. Na kojoj postaji sam bila i ja…

Često sam u sebi vidjela Petra koji je zanijekao Boga. Samo ne tri puta, puno više. Također sam bila jedna od onih koji su pobjegli zbog straha, a opet sam znala biti i ona koja je stavljala trnovu krunu na Njegovu svetu glavu. Mnogo je tih uloga koje „obavim“ onako usputno kroz dan jer malo mi je potrebno da zaboravim.

Zaboravljam Gospodine, na vino u Kani, na Lazara, stišane oluje, hod po vodi. Zaboravljam sva čuda koja si činio i nastavljaš činiti. Sve to sam vidjela. Bila sam prisutna. Prva do Tebe, ali srcem daleko od Tebe.

No, ovaj put postala sam svjesna uloge koja me posramila više nego bilo koja ranije. Bila sam prisutna od trenutka suđenja do razapinjanja. Bila sam kap u moru ljudi koji su gledali što se događa. I bila sam ravnodušna. Niti protiv Tebe, niti za Tebe. Potpuna ravnodušnost. Sve dok se u trenutku razapinjanja i Tvojih najvećih boli na mom licu nije pojavio osmijeh…

Osmjehnula sam se Kriste Tvojoj patnji.

To je ono što me boli više od čavala koje sam zabijala u Tvoje ruke i noge. Boli me više od Tvojih padova koje sam prouzrokovala. Boli više od svega.

Sram je jedino što je preostalo. Ne usudim se prići i pogledati Te. Petak je.

Gospodine i dalje ne razumijem Tvoje riječi. Iako si rekao da nas nećeš ostaviti same, ostala sam bez Tebe. Tu pod križem, sama sa svojim sramom. Pokušavam Gospodine vjerovati da si tu i da ćeš uvijek biti tu. Pokušavam vjerovati u Uskrs. Pomozi mi da vjerujem. Da povjerujem do kraja.