Pismo Bogu

Bože, danas imam posebnu poruku za Tebe. Nakon jako dugo molbi danas Ti se želim zahvaliti. Znam da si zaslužio čuti to češće, ali misli zaokupiraju moj neuredan život koji iznova pokušavam složiti kako bih se u 21. godini života suočila s realnošću ovoga svijeta i to uskladila s dječijim pogledom koji čezne za istim. Naravno, nije lako truditi se ostati čist i boriti sa stvarnim životom i sa svime što to nosi, mogu reći najteže je prihvatiti kako postoji i drugačiji život pored onog kojeg imam s Tobom. Nažalost, uvijek Ti dolazim “nesređena”, ali barem željna Tvoje milosti i zaštite, a opet tako svjesna da ne zaslužujem tako veliku ljubav koja je iskrena, duboka, a ono najvažnije, bezuvjetna. Iskreno, mislim da sam došla u vrijeme života kada sam spoznala da se ni jedna ljubav ovog svijeta ne može usporediti s onom koju od Tebe primam. Nikada Ti nisam morala govoriti zašto Te stvarno trebam, zbog čega Ti točno dolazim, znao si i ono najdublje što nisam ni ja sama znala da boli. Djelovao si na mjestima koja su bila najbitnija za moj put u životu. Svaka suza je bila potkrijepljena složenim stepenicama kako bih mogla nastaviti dalje. Slagao si police u glavi kada sam se suočavala sa svim pitanjima života. Baš Ti, Ti si mi dao milost da nisam morala gledati najgore prizore života koje ljudi prolaze jer si znao koliko sam slaba. Podnosila sam onu bol za koju si znao da ću moći podnijeti i nastaviti dalje, a svaka je bila za još veću stepenicu prema Tebi. Usadio si u mene pogled djeteta, predstavio svijet kao raj. Svaka planina i more, šume i cvijeće, snijeg i sunce nisu više imali prizor nečeg realnog, nego svjesnost da to sve nadilazi svako stvaranje, postajala sam sve svjesnija koliko je sve što si svojom rukom dotakao vrijedno divljenja i hvale. Naravno, gledajući to, dolazilo je do situacija da sam se pitala je li u nebu još ljepše, može li biti bolje od ovoga što ja trenutno gledam. Teško je nekad samome sebi objasniti da baš kao što ja sve oko sebe gledam tako se i Tvoj pogled jednako divi svakom mom prijeđenom životnom “levelu”. Za Tebe sam još malena JA koja otkriva svijet, kako bih došla do Tebe gdje stvarno pripadam. Strašno je svjetovnome čovjeku pojasniti da nas čeka ono najljepše tek na kraju. Svi se bore s činjenicom da to nitko ne može izbjeći, strah se pojavljuje samo zato što nam je to sve skupa nepoznato i još neotkriveno. No, sve što smo dosada prošli smo učili i baš svijet u kojem jesmo nam je dat kao nepoznat i nedovoljno istražen. Ti si nam ga otkrivao i dao da spoznamo da od ovog svega vizualnog ipak postoji nešto dublje. Tihim i neprimjetnim koracima si djelovao, svačiji život si odredio kako će teći, za svakoga si odabrao složen put, ali i slobodnu volju biranja tog puta. Još uvijek pokušavam shvatiti kako se moj život ovako slaže i reda. Zašto si baš meni dao toliko svoje blizine da sam čak i na ona teška pitanja dobivala odgovore? Svjesna sam da si u tim situacijama osjećao od mene odbojnost, predavala bih se strahu, jer je lakše, nego pronaći rješenje i skupiti hrabrosti i vjere za izaći iz toga. Znam da sam Te i u dosta situacija krivila što se ne mijenjaju, a sada sam svjesna da tada nisam bila spremna odmah pronaći izlaz. Hvala Ti što si na svako moje “zašto” dao odgovor: „Ne boj se, vidjet ćeš zašto.” Znaš li, da sam te kao malena zvala “moja zlatna ribica” jer si i tada odgovarao na moje molitve? Bio si mi nepojmljiva pojava, no dovoljno velika da spoznam da si stvaran. Joj, kada bih barem mogla prenijeti što točno osjećam za Tebe, kako mi srce zaigra svaki put kada se sjetim da sam iz svega izašla jača, drukčija…

Pružao si mi ruke u uplakanim noćima kada sam ruke stavljala na jastuk da me umiriš, pomogao si mi da zadržim onu malenu JA koja je na svijet došla da vidi za što je stvarno stvorena. Na krštenju si mi dao da se po Tvome imenu očistim i kročim takva u život. Dvije godine tereta pretvorio si u predivno iskustvo i tu molitvu poslanu u listopadu, 2020. godine ispunio si u rujnu, 2022. godine kada je došla kao najveća nagrada i kao jedno neopisivo svjedočanstvo. Nisam tada znala da će to biti toliko veliko, ljutila sam se kao normalan grešnik što me puštaš da patim, a ustvari si kroz moju odbojnost djelovao da se osnažim kao osoba i shvatim kakvu je snagu ustvari imao David kada je bio u borbi s Golijatom. Nemoguće je predočiti što si stvarno za mene, prvotno ribica, sada moja najveća utvrda i snaga. Jako sam Ti zahvalna što si baš mene smatrao vrijednom svega ovoga, da od 21. godine života nije prošao dan, a ni sat, da Te nisam osjetila. Nisi bio tu kako sam ja u početku mislila, da dolaziš samo po mojoj molitvi, najviše si bio kada sam Te najviše gurala jer si toliko bezuvjetan da Tvoju ljubav nikad neće biti potrebno moliti, već samo osjetiti. Hvala Ti što si mi dao tu spoznaju i hvala za sve što me čeka, a da je Tvoje djelo i posložena stepenica prema Tebi.

Volim te.