Pogled svoj nek’ na te svrati i da ti mir

Gušim se…

Ova magla svijeta ne da mi disati, ne da mi živjeti. Izgubila sam se tražeći smisao u silnom besmislu. Ta gomila nadjačala me. Žudeći za svjetlom i mirom, mrak me vukao k sebi. Dani su bili oblačni, prolazni. Tišina je govorila tisuće i tisuće riječi. Porazi su se nizali jedan za drugim. I… Nije lako ostati smiren. Ali vidiš kako ti Nebo otvara vrata i šapuće ti suncem. I znaš dnevniče, jedino što istinito je, Nebo je. I ono se ljubav zove. U tom beskonačnom nebeskom plavetnilu je spas. I onda kada svi odu, kada životna oluja promijeni smjer tvoga broda ti uplovi u Njegovu mirnu luku. Jer… On ima plan. Ima skriptu. Bilješke. Popis svega tvoga. A, tko to zna bolje od Njega? Ljubav bezvremenska, utjeha i nada. Ugasit će ovaj nemir u meni, u tebi. Probudit ću sve ono dobro što rijetko osjetim i od čega je moja duša satkana. Obrisat ću stope prošlosti i ostaviti sve loše iza sebe, a dobroga se držati. U mislima i u srcu. Preživjet ću svoju oluju i dočekati vedrije dane. S vremenom moja će vjera dobrotom rasti te se iznova graditi. Rušit će sve zidove i tjerati tamne životne oblake. Jer… Vjera je ta koja to čini, a ja sam ta koja prihvaća i nosi svoj teški križ do cilja. A cilj je gdje drugo nego na Nebu. Zagrlit ću svoga anđela čuvara slušajući njegov mio glasić.

Budi mi dobro malena, za jučer, danas i sutra.