Koje li sreće u tog Mateja, onoga dana kad si ga pogledao, pogledao tako toplim pogledom i rekao: „Pođi za mnom.” Pitam se kako li se osjećao, svi su ga gledali s mržnjom i pljuvali. Ti si prvi bio koji ga je pogledao drugačije, Ti si ga gledao s ljubavlju, Ti si ga razumio, Ti si ga želio, iako nitko drugi nije. Pitam se, gdje ću ja naći taj Tvoj pogled, jer ovdje mi je postalo kao u carinarnici. Postalo je tako teško, gledati kako te i oni za koje si mislio da su ti prijatelji, jednim pogledom pokose, sravne. Teško je postajati sve više svjestan kako će te svatko razočarati, pa čak i oni najbliži. I gledaš kako ostaješ bez tih ljudi, malo po malo dok se ne osamiš. Mnogo toga gubiš, ostaješ u toj tami i tražiš Svjetlo, tražiš nekoga tko bi te razumio, tko bi te prihvatio i volio takvog kakav jesi, jer kada ljudi otkriju i drugi stranu tebe, njima to ne odgovara. Tako dok vrijeme pomalo odmiče, jutro za jutrom, večer za večeri i gledaš kako ostaješ bez mnogo toga, utapaš one suze u toj kavi i pogledu u prazno. Gledaš neće li tko i navratiti. Baš tada kada ostaješ bez svega, u svoj toj tami, prolaziš Ti. Baš onda kada gledam neće li tko naići, Ti nailaziš. Tim jednim pogledom punim ljubavi i razumijevanja, pozivaš me, prihvaćaš me, ljubiš me, razumiješ me. Dolaziš k meni polako, govoriš da i tebi pristavim jednu da malo popričamo. I to je ono što mi na kraju krajeva jedino i treba, taj jedan pogled, jedan razgovor, jedan zagrljaj, jedna topla riječ. Onda kada dolazim napokon do spoznaje da mi jedino trebaš Ti. Ne materija za kojom trčim, jer ona je propadljiva, ne ljudska ljubav za kojom tako čeznem, i ona razočara, samo Ti. Ti si taj koji ćeš sjesti sa mnom na onu terasu, s onim pogledom na prirodu, saslušat ćeš sve moje jade i utješiti me tim jednim divnim pogledom. I tu sam ga našao, Tvoj pogled, ondje gdje sam ostao bez svega, shvatio da s Tobom zapravo imam sve.