Moj Gospode,
Teško je…
Teško mi je moliti,
Teško mi je pričati nekada s Tobom,
Kad znam da sam tako zatrpan,
Svim’ i svačim’,
Pustim maskama, slatkim riječima, praznim mislima, oholim uzdisajima,
Ni sam ne znam što sve nosi to srce…
Rekao bih ti nekad da slušaš tu nutrinu:
Kad moje misli ne misle,
Ali tko zna što je ta ona?
Kakve su nakane te dubine…
Je li i ona iskrena,
Zna li što joj treba,
Što će tražiti?
Teško mi je živjeti ovdje,
Nije lako biti tamo gdje si nepoželjan gost,
Biti u mislima Kući, a duhom idalje tu dolje,
Biti u svijetu, a ne od svijeta…
Teško mi je nekad i gledati druge,
Znati da si me pozvao da se trudim, i oko drugih duša,
A one su izgubljene…
I dalje zarobljene, u čvrstim okovima…
Okovima svijeta, zla, novca, slave,
U okovima čak i pustih partija i provoda, opijanja i bluda,
Svezani lancima grijeha…
Nekada ni sam ne znam,
Za što si me stvorio?
Zašto sam ovdje gdje jesam,
Koji je moj smisao…
Ne razumijem neke stvari,
Kako se boriti,
Kako se oduprijeti svijetu,
Kako ostati zdrave pameti i jos važnije, čiste duše,
Kazu molitvom…
A ja ni moliti ne znam,
Iako bi ona odgovorila sva pitanja,
Čak i razvezala te puste čvorove oko srca,
Znaju mi reći vjeruj…
A ne znam čak ni kako vjerovati,
Iako bi me ta vjera očistila od blata, blata svijeta,
oslobodila težine “zlatnog teleta”,
Teško mi je,
Ali postoji neko “ali”,
To “ali” jedina mi je zvijezda,
Zvijezda vodilja u ovoj tmini,
To “ali” govori mi da si Ti taj,
Onaj koji je pobjedio svijet,
Da si ti Onaj koji vodi molitvu,
Onaj koji pomaže moju nevjeru…
Ti si taj “ali” i ta nada,
Da će to Ali iznova pobijediti,
Da će Tvoj Duh voditi moju molitvu,
A da ću ja tako vjerovati,
Pomaži moju nevjeru, da stojim,
Vodi moju molitvu da ja vodim druge k Tebi,
Uči me ljubiti samoga Tebe, da mogu;
vlastitoga sebe i brata kraj mene,
To je ono jedino važno,
Ono što vodi u Nebo,
Jer samo je ono vrijedno rada,
Samo je Vječnost vrijeda vremena na zemlji
Udostoj se uslišiti moju molitvu,
Ako je Tvoja volja…
Tako neka mi bude,
Amen.