Potez kistom

Shakespeare je jednom prilikom izjavio da su svi ljudi glumci, a da je svijet jedna velika pozornica. Ako ćemo se igrati dijalektike i sve promotriti iz jedne druge, također umjetničke perspektive, slobodno možemo reći: Svi ljudi su slikari, a svijet je jedno veliko platno. I zaista, nećemo pogriješiti. Isto kao što kod procesa slikanja sve funkcionira po principu: slikar, kist, platno; tako na jednoj drugoj, egzistencijalnijoj razini, sve funkcionira po principu: čovjek, življenje i svijet. Kada povučemo paralelu između ove dvije „košarice“, lako uviđamo dodirne točke. Svaki je čovjek slikar, način življenja je kist, a svijet i cjelokupna egzistencija jesu jedno veliko platno. Međutim, kao što je svaki slikar drugačiji na svoj način, tako je i čovjek. Svaki posjeduje određenu posebnost. Njegova se posebnost najviše očituje kroz njegove poteze kistom, odnosno kroz način na koji živi svoj život. Ali kada je riječ o tim potezima kista, nužno se postavlja pitanje: Zbog čega su oni takvi kakvi jesu? O čemu ovise ti naši potezi? Tri su odgovora. Prvi je naš položaj ruke dok slikamo, drugi je način držanja kista, a treći je boja koju biram. Ta su tri koraka osnovni segmenti jednog poteza kistom. Ipak valja spomenuti da mi kod ova prva dva koraka nismo do kraja neovisni. Položaj su ruke i način držanja kista često genetski determinirani. S te strane, mi smo genetski predodređena bića i o toj činjenici uvelike ovisi naše slikanje. Međutim, pri izboru boje, do kraja smo slobodni.. To je isključivo ono moje. Tu svakako treba napomenuti da je boja ta koja ostavlja trag na platnu. Bez boje nema ni traga. Dakle, svi ćemo ostaviti neki trag; svi smo slikari i svi koristimo boje. Svaki je čovjek, samim tim što je postojao, ostavio neki trag unutar cjelokupne egzistencije. Samo bi se kolo egzistencije odvijalo znatno drugačije da neki anonimni čovjek nije disao u određenom trenutku. A tu sada dolazimo do onoga glavnog. Trag ću sigurno ostaviti, ali kakav ću trag ostaviti? To je ključno pitanje. Na to se odmah nadovezuje potez kistom od maloprije. Jesam li sposoban za dobre poteze? Je li čovjek općenito sposoban za iste? To pitanje muči čovjeka od njegovog najranijeg bivanja. Problematika se „dobra“ provlačila kroz razne filozofije. Možda najbolje odgovore na pitanja ove problematike daje dvojac Platon-Aristotel. Sami je Platon ideju dobra smatrao najvišom po hijerarhiji ideja. „Po dobru nešto jest to što jest“, kaže Platon. Samo za dobrog slikara možemo reći da je ustvari slikar. Stoga čovjek ne samo da je sposoban za dobre poteze, nego su oni za njega nužni. Međutim tu se sada javlja problematika genetske predodređenosti od maloprije. Netko će reći da genetski predodređen nezavidan položaj ruke ne može rezultirati dobrim potezom. Aristotel daje dobar odgovor na pitanja ove problematike. Prema Aristotelu, svaki je čovjek sposoban za neko „dobro“ unutar svojih okvira. To se „dobro“ treba stalno usavršavati. Dakle cilj je stalno usavršavati poteze. Ako se čovjek ne usavršava, ako ne napreduje, on zapravo nazaduje. Na neki način, prelazi u animalnu sferu, jer su mu i težnja za dobrom i samo „dobro“ usađeni. Bez dobra čovjek i nije čovjek. Na koncu, netko će postaviti pitanje: Čemu činiti dobro? Što ja imam od tog „dobra“? Tu su stvari od početka postavljene krivo. Kad je riječ o dobru, nužno ne treba gledati kakvu ja korist imam od tog „dobra“, jer „dobro“ često i ne podrazumijeva korist. U podosta iskvarenom svijetu, „dobro“ su i korist često oprečni pojmovi. Ali to ne znači da ne trebamo činiti dobro, baš naprotiv. „Dobro“, odnosno usavršavanje dobra, čovjekova je dužnost. To je čovjekova dužnost prema svijetu, ali i prema samome sebi. Ako je svijet, odnosno okolina prešla u sferu dehumaniziranog i animalnog, to ne znači da se i pojedinac mora stopiti s tom i takvom okolinom. Naprotiv! Čovjekova je dužnost učiniti svijet boljim mjestom za život, učiniti ga čišćim za jedno zlo manje, odnosno bogatijim za dobar potez više. Naravno, nitko ne kaže da pojedinac može korjenito promijeniti svijet, ali može ga promijeniti unutar svojih mogućnosti i okvira. To je dužnost prema svijetu. Što se tiče dužnosti prema sebi, ona se ogleda kroz to da je samo „dobro“, odnosno usavršavanje dobra, jedini jamac održavanja naše čovječnosti. I naravno, jedino dobar potez može ostaviti dobar trag na platnu. Dobar trag trenutno ne vrijedi mnogo. Njegova se prava vrijednost u potpunosti vidi onda kada mi više ne budemo dio ovoga „atelijera“, odnosno onda kad nas više ne bude…