U jednoj župi bio jedan veliki psovač. I svi znaju za to. Opominjao ga župnik nasamo više puta, sve uzalud. Pokušat će preko propovijedi, možda bude koristi. Vidi ga župnik s propovjedaonice kako sjedi u klupi pri dnu crkve. Ne spominjući ime, kaže: “Na žalost i u našoj župi ima teških psovača, koji najtežim psovkama pogrđuju ime Božje. Uzalud im je govoriti i opominjati ih. Braćo i sestre, nemojmo sramotiti svoju župu i svoga Boga, prestanimo s takvim psovkama i vrijeđanjima svojih najvećih svetinja.” Onaj se u klupi kao malo prokomeša. Nakon Mise, dok je svećenik skidao misne haljine, evo ti njega u sakristiju k župniku. Ministranti i čitači se razbježaše. Župniku ne bijaše baš svejedno. Što ako ga udari, pa pukne sramota? Je li bilo bolje da je šutio?! Približi se on, pruži župniku ruku i reče: “Velečasni, svaka ti čast. Neka si im rekao. Onako njima i treba. Kao da si mene pito! Takve je najbolje direktno u čelo. Druge nema. Eto, samo to sam ti došao kazat. Hajde zbogom!” I iziđe. Župnik ostade u sakristiji, sam, bez ministranata, bez čitača i bez teksta. Samo mu je odzvanjalo u ušima: Neka si im rekao…