Uf, kakav naslov. Priznajem malo izgleda kao clickbait. Dobro, malo više. No, naslov ima svoju pozadinu i ono o čemu progovara i premda izgleda radikalno upravo sam ga zbog tog upozorenja odlučio staviti.

A što se krije iza naslova i o čemu će biti govora u ovoj današnjoj nakupini riječi i rečenica? Vjerujem da već znate odakle dolaze ove riječi iz naslova, a naravno dolaze iz posljednje knjige u Bibliji, Otkrivenja.

„Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, i nisi studen ni vruć, povratit ću te iz svojih usta.“ (Otk 3, 15-16)

Živimo u svijetu iskrivljenih vrijednosti, neispravnih ideala i lažnih idola. Materijalističkom, potrošačkom i nadasve hedonističkom i hiperseksualnom svijetu i društvu beskrajne težnje za užicima. Društvu koje traži slobodu bez odgovornosti. „Ispraznost nad ispraznošću“, kaže Propovjednik. Ja ću se ovoga puta zadržati na malom komadiću te ispraznosti s kojom sve pomalo i počinje, a prvenstveno ću se držati mlađe populacije koju to najviše zahvaća.

„Svi su mu se divili, a on je nastojao sve ostale preteći sjajem isprazne slave, vragolijama, posebnostima, lakrdijaškim i ispraznim riječima i pjesmama. Odijevao se raskošno i mekušno. […] Bio je tako upadan i osebujan da je bio vođa vesele mladenačke asiške družbe, ‘kralj gozba i zabava’.“ (iz životopisa sv. Franje)

Mislim da vam je svima poznata ova crtica iz Franjina života. Većini framaša je to prvo što upamte vezano za sv. Franju. Bio je „kralj gozba i zabava“.

Pa da to malo stavimo u kontekst današnjeg vremena, da bolje dočaramo situaciju. Danas bi se moglo reći da je Franjo „kralj Goldena“ ili takvih sličnih mjesta, ili onaj pajdo koji se verao ili mokrio po zgradi HNK u Zagrebu. Dobro, možda Franjo ne bi bio tako radikalan da uništava kulturno dobro, ali bi se mogao smatrati organizatorom i pokretačem takvih zabava. Dakle, kad bismo to razdoblje iz njegova života stavili u naše vrijeme, otprilike toga bi Franjo bio kralj.

I tako naš Franjo pomalo đuska, okom odmjera pokoju „trebu“, jer naravno da je puno „mesa“ na repertoaru, u ruci čaša, ma i boca, a u pozadini buba dobar beat: „Prvu pijem da započne noć, drugu pijem… Ona ‘e ubila moje sve…“, i neke druge jale i baje, maye, ace, raste, kraste ili šta već. Ovaj dio nisam se usudio puno dublje istraživati.

Tematika je ovo o kojoj već duže promišljam, ponajviše zbog svog vlastitog (ne)iskustva koje sam doživio, a i onoga čemu svjedočim već dulje vrijeme kod mladih. Gubitku osjećaja za vrijednosti i moralnog relativizma.

Nedavno smo proslavili Uskrs, najveći kršćanski blagdan. Isusovu pobjedu nad smrti. A za taj događaj intenzivno smo se pripremali za korizmu. Bar neki. Korizma, vrijeme molitve i posta. Vrijeme tišine, povlačenja u osamu, razmatranje Isusova života i djelovanja. Vrijeme uzdržavanja. Vrijeme u kojem se i majka Crkva uzdržava, u kojem se i liturgija uzdržava, ne pjevaju se ni „Slava“ ni „Aleluja“. Ne preporuča se podjela sakramenta ženidbe, nečega tako uzvišenog. Dakle, vrijeme kada se svi u tišini preispitujemo. No, čak i kada liturgija „posti“ vidimo da naši katolici ipak i dalje isprazno buče. I to mi je bilo žalosno vidjeti, a ponajviše zato jer je tu bilo i framaša, kako sadašnjih, tako i bivših, friško bivših. Od Zagreba, Splita pa sve do Mostara. I tu se vidi koliko ipak gubimo osjećaj za istinske vrijednosti i skrećemo s puta klanjajući se duhu ovoga svijeta. Pa u našoj sredini smo mogli vidjeti ljude koji su dobili otkaz samo zato jer nisu htjeli sudjelovati u tome, zato jer se nisu htjeli odreći i izdati svoje ideale i vrijednosti. Nažalost to su nam bile „mise mladih“. Srijeda, petak, subota, kako već gdje ide.

Živimo u ekstrovertiranom, nabrijanom društvu. Društvu lažnih spektakala i degradiranih vrijednosti. Društvu razuzdanosti, površnog shvaćanja radosti i života bez Boga koji usprkos svim užicima i prividnim uspjesima vodi u očaj i ništavilo.

Taj očaj i ništavilo zahvatilo je i mene u jednom trenutku. Oni koji me malo bolje poznaju znaju da kao jednu vrstu prekretnice u svom životu navodim jedan Sabor naše Frame. Ne sjećam se točno godine, ali mislim da je bila 2017., nakon završetka drugog srednje. I navodim jedan citat koji me i dan danas vodi. No, ono što nikad nisam spomenuo je ono što je bilo dva dana prije tog Sabora. Nešto što je vjerojatno bilo i okidač za tu prekretnicu pa mogu reći i obraćenje jer mi život nakon tog Sabora više ni približno nije bio isti. Naime, i prije tog dana i događaja mene je povuklo u te izlaske i u tu ispraznost. I ja sam bio počeo slušati te cajke, taj šund, iako to nikad prije nisam slušao. Povuklo me. Zašto? Povukla me masa, povukao me čopor. Zašto mladi teže biti u čoporu? U njemu osjećaju sigurnost, strah ih je izdvajanja iz čopora, a kad si u čoporu osjećaš tu lažnu sigurnost i lakše gutaš sve. Osjećaš se sigurno, nisi sam, jer kad si izdvojen onda te napadaju i moraš braniti svoje kriterije. Biti izopćen ili se prikloniti gluhoj i glupoj većini koja nema nikakvih kritičkih promišljanja, već vrlo lako i jednostavno upija svu tu površnost i ispraznost. Površnu zabavu jeftinih strasti i niskog morala. I mene je to bilo ozbiljno povuklo, ta glazba i izlasci, nekih godinu i više dana. Nisu ti izlasci bili nešto pretjerano česti, ali i samo jedan je dovoljan da do kraja zaglibiš. Zlo ne dolazi odmah, javno i otvoreno. Dolazi malo pomalo, kao opuštajuće, prikriveno, prihvatljivo, super. Pa što ti je to, malo zabave, malo se razveseliti. Vidiš da su svi tu. Dobro ti je to. I na kraju kao što sam rekao došao je i taj dan. Još jedan izlazak. Sve fino, veselo, đuskalo se, arlaukalo i sve što ide uz to. Ama bas svi elementi da se sutra može pričati o dobrom provodu i zabavi. A sutra. Što je sutra bilo? Sutra strašna praznina, paraliziranost, takav osjećaj napuštenosti, kao da mi je duša napustila tijelo. Kao da je na krevetu ostalo samo beživotno truplo. Cijeli taj dan proveo sam u sobi, u mraku. Jer mrak sam samo i osjećao. Samo sam se vrtio po krevetu tjeskobno i uznemireno. Te stvari ne shvatiš odmah, nego kasnije kroz život i kroz obraćenje. I to mi je vjerojatno najstrašniji dan u životu, iako sam prošao i prolazim i druge teške i bolne dane. Ali taj osjećaj napuštenosti i odvojenosti od Boga je užasno jeziv. Iako Bog me nije napustio i bio je milosrdan prema meni i vratio me k sebi. Sljedeći dan bio je taj Sabor, sjećam se da sam došao među prvima i dok sam sjedio na zidiću čekajući ostale i dalje sam osjećao tu tjeskobu, ali onda kako se približio početak Sabora taj osjećaj kao da je odjednom nestao. I dan nakon najstrašnijeg dana u životu, uslijedio je jedan od najradosnijih i ispunjenijih. Nije taj Sabor bio nešto posebno spektakularno organiziran (bez uvrede organizatorima ako čitaju ovo, bilo je dobro) da bi ga po tome pamtio, ali bio mi je posebno radostan, možda i više od onih u kojima sam osobno sudjelovao u organizaciji. Tu sam osjetio kakva je prava zabava. Ona koja te izgrađuje, a ne da te razgrađuje, ona koja ti krijepi dušu, koja ti daje istinsku radost za razliku od one koja ti daje kratkotrajan užitak, bez istinske radosti, već čista ispraznost. I to je ono na čemu sam vječno zahvalan Bogu koji me preko Frame vratio u svoje krilo. Nedugo nakon toga dobio sam milost i poziv da budem animator i ostalo je povijest što bi se reklo. Blagoslovljen sam što sam dobio novu priliku  i što sam kroz Framu mogao izgraditi sebe, svoje stavove i principe. Pitanje je gdje bi ja sada bio i što bi bilo od mene da nije bilo Frame i gdje bi me sve to odvelo. No, nisu svi te sreće.

Istražujući i pripremajući se za ovu kolumnu poslušao sam svjedočanstvo Ante Casha (onog što glumi Isusa u Božanstvenoj komediji). Ante je isto tako baš zaglibio u tim izlascima i ispraznim zabavama i to ga je sve dovelo do dna zajedno i s ostalim stvarima koje su se još pojavljivale na estradi. Kada je došao do te neke točke, tog dna, shvatio je da to tako više ne ide i predao je svoj život Bogu koji ga je iz svega toga izvukao. Ali kako kaže neki njegovi tadašnji prijatelji ostali su u tome i nisu se izvukli. Kaže da žive doslovno kao stoka. Obuzela ih je požuda koja se izrodila iz svega toga. Završili su u bludničenju, drogi, a jedan se čak i ubio. Eto, dokle sve to može odvesti.

To je ono gdje nas želi odvesti ovaj poganski svijet, svijet bez pravih ideala i vrijednosti, koji misli samo na sebe i vlastiti užitak, a posebno napada mlade želeći im oduzeti dušu. Izlazak i jeftina zabava predstavljaju se kao jedina potreba mladih. Jedini je problem mladih gdje će izaći i koliko će se sašiti. Derogira se čovjekovo dostojanstvo, čovjek postaje objekt za ispunjenje tuđih požudnih želja, a to se posebno odnosi na žene koje jeftino prodaju svoju čednost. Postalo je sramota izgledati čedno, odjeća mora biti što uža i kraća, da se što više otkrije, jaka šminka koja više odvlači na neke jeftine prostitutke negoli na čedno i dostojanstveno žensko čeljade. Naravno cure će to sve negirati, ali i njih vode nagoni. Društvo je hiperseksualizirano i sve se svodi na požudu očiju.

Više nije u modi ideal žene koja drži tri kuta kuće, žene majke, žene koja drži obitelj na okupu. Nigdje ne piše koliko je točno Marija imala godina kada je rodila Isusa, ali po nekim pretpostavkama imala je oko 20 godina, negdje se govori i još manje, ali reći ćemo otprilike da je bila naša generacija. Naravno da vremena i život nisu isti, ali možemo uzeti za neku usporedbu. Marija je u toj dobi već bila dovoljno emocionalno i duhovno zrela da bude Bogorodica i žena koja će držati obitelj na okupu. A što danas imamo, cure kojima je bitan provod, isprazno uživanje i derogiranje samih sebe i vlastitoga dostojanstva. Naravno da se ne očekuje da se u tim godinama već mora imati obitelj, nego samo povlačimo paralelu između te emocionalne i duhovne zrelosti i shvaćanje toga što su prave i istinske vrijednosti života umjesto ispraznog ponižavanja samih sebe. „Vaš nakit neka ne bude izvanjski – pletenje kose, kićenje zlatom ili oblačenje haljina. Nego: čovjek skrovita srca, neprolazne ljepote, blaga i smirena duha. To je pred Bogom dragocjeno.“ (1 Pt 3, 3-4) „Dragost vara, ljepota prolazi; žena koja se boji Gospodina, zaslužuje pohvalu. Podajte joj da uživa plod svojih ruku. Neka je na vratima hvale njezina djela!“ (Izr 31, 30-31)

Naravno ne smijemo ni muškarce preskočiti koji su danas postali hipersenzitivne tetkice koji se također vode zadovoljavanjem životinjskih nagona, neumjerenog oblokavanja i zanemarivanjem kreposnih i kršćanskih vrednota koje odlikuju pravog kršćanskog muškarca. Sv. Josip isto tako vjerojatno je bio naša generacija i bio je dovoljno emocionalno i duhovno zreo da zna što Bog od njega želi i da bude glava kuće. Ono što želim reći da se nažalost gube kršćanske vrednote i kreposti kod muškaraca i žena, ismijava se čistoća i čednost i teži se ispraznostima.

Sve se to danas predstavlja kao simbol slobode, progresa. Tolika isprazna zabava i uživanje. A mladi to prihvaćaju jer se boje za svoj status, za svoj svjetovni status. Ovdje u Hrvatskoj, gdje se sada nalazim, zabave su se preselile na otvoreno jer zbog korona mjera klubovi ne rade. I tako malo gledajući te izjave i rečenice vidim da se da masovna, jeftina i isprazna zabava uzima kao ultimativni vrhunac slobode i uživanja. Kao da je to bit mladosti, sad sam mlad, moram uživati, iživiti se i tko će mi to zabraniti. Čak se i javlja bunt zbog toga. Bunt je ponekad dobar i poželjan, ali ovaj vodi u krivom smjeru, ne zbog kršenja tzv. epidemioloških mjera, nego jer se bori za krive ideale i vrijednosti. Bori se za jeftino i isprazno iživljavanje, zadovoljavanje požude i nagona. Na kraju krajeva i za glazbu protiv koje su naši preci ratovali. Antiglazbe niskih strasti, bez morala i pameti, koja uništava duh. Zanimljiva mi je jedna izjava branitelja iz Dubrovnika koji su bili u okruženju agresora: „Moj gosparu, kad pucaju, još je i nekako, ali kad puste onu svoju muziku na razglas, ne može se više.“ Na to su se nadovezali i neke nove pjesmice čistog materijalizma, jeftinih strasti i niskog morala. Naravno zalomi se i neka pjesma koja ne spada u taj šund koja služi kao smokvin list.

Opet se vraćam na Propovjednika koji kaže: „Spominji se svojega Stvoritelja u mladim danima, prije nego dođu zli dani i prispiju godine za koje veliš: ‘Ne sviđaju mi se!’“ (Prop 12, 1)

Nažalost priklanjamo se struji ove civilizacije koja uništava samu sebe. U svijetu iskrivljenih slika nameće nam se sram vjerničkog života. Sramota je odudarati, živjeti čisto i kreposno. I tko nam nameće taj sram sigurno nam ne želi dobro, pa makar nam to bio najbolji prijatelj/ica, koji nam govori ma nije ti to ništa, samo izlazak, zabava, jedna čašica. Sablažnjava nas. Pa Isus je Petru rekao: „Idi od mene sotono! Ti si mi na sablazan. Ne držiš se onog što je Božje, nego što je ljudsko.“ (Mt 16, 23)

Zato se moramo otrgnuti iz tih ralja i biti drugačiji. Pozvani smo na to. Kao što sv. Rita kaže: „Hrabrost je biti drugačiji od ostalih.“ Pa makar bili sami u tome, a znamo da nećemo biti sami jer je Krist s nama. Proglašavat će nas svakakvima, budalama, papcima, zatucanim katolibanima, konzervama. I to je sasvim normalno, čuđenje svijeta je normalno. To je i dobro jer nam govori da smo na ispravnom putu. Mržnja svijeta je za očekivati i ne možemo je izbjeći. „Ako svijet mrzi vas, znajte da je mene mrzio prije nego vas! Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; a kako niste od svijeta, nego vas ja izabrah iz svijeta, zato vas mrzi svijet.“ (Iv 15, 18-19) Bolje da nas svijet mrzi nego da propadnemo: „Tko u meni ne ostane, izbacit će se napolje kao loza, i osušit će se; pokupit će je i baciti u oganj, i gorjet će.“ (Iv 15, 6)

Spomenuo sam gore kako me jedan citat vodio i pratio na mom putu, a on je iz Prve poslanice Korinćanima: „Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake.“ (1 Kor 1, 27) Citat me se dojmio na prvu, ali tek kasnije shvatio sam puninu značenja. Ludi su oni koji se suprotstavljaju masi, koji su drugačiji i toga se ne stide. Imaju svoj stav i ne odriču se Krista pa i pod cijenu odbacivanja i ismijavanja. U očima svijeta luđaci i budale, ali u Božjim očima veseli navjestitelji Njegova kraljevstva kako govori naša framaška molitva.

„Vi ste sol zemlji. Ako li sol obljutavi, čime će se onda soliti? Ne valja više ni za što; baci se napolje i ljudi je pogaze. Vi ste svjetlost svijetu. Grad koji stoji na gori ne može se sakriti. Niti se užiže svijeća i stavlja pod posudu, nego na svijećnjak. Tada svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca na nebesima.“ (Mt 5, 13-16)

Pozvani smo ovome svijetu dati smisao, a ne sudjelovati u besmislu i pitanje je jesmo li mi vjerni toj zadaći. Jesmo li autentični kršćani ili oni mlaki koji se spominju u Otkrivenju. Živimo li mi to evanđelje ili ga relativiziramo. Uzimamo li samo ono što nam paše, a ono što nam je teško zanemarujemo i relativiziramo. Vadimo li silne citate o ljubavi iz Biblije i onda to kačimo po statusima, storyjima i onda kao to živimo. Sve puca od silne ljubavi, ali s druge strane umanjujemo Isusova upozorenja poput onog o lozi koja se u oganj baca ili sličnih. Bibliju i Riječ Božju romantiziramo i prilagođavamo sebi umjesto da je živimo u punini. Jesmo li vrući ili mlaki, pitanje je sad? Vjera koju ne živimo u potpunosti neće nas spasiti.

Još mi odzvanjaju riječi iz jednog govora Jima Caviezela, glumca koji je igrao ulogu Isusa u Pasiji, studentima na nekoj tribini: „Odvojite se od ovoga pokvarena naraštaja. Budite sveci! Rođeni ste za to. […] Svaki čovjek umire! Ali svaki čovjek ne živi istinski!“

Jedna izreka kaže da samo mrtve ribe plivaju niz struju i to je tako. Papa Franjo je u jednom govoru mladima poručio: „Plivajte protiv struje ove civilizacije koja šteti samoj sebi. Jeste li razumjeli?“ i na to još nadovezujem riječi Kurta Tucholskog, njemačkog pisca: „Jer ništa nije teže i ništa ne zahtijeva snažniji karakter nego naći se u otvorenoj suprotnosti sa svojim vremenom i glasno reći: Ne.“

I sve nam se svodi na to jedno NE. Ne ispraznostima ovoga svijeta i DA Gospodinu. Time se postaje autentičan, pravi Kristov učenik/ca. Jer kao što jedna pjesma kaže: „Odlučio sam slijediti Krista / neću se vratit’ nikada / Da ni’ko neće ja idem za njim / neću se vratit’ nikada / Krist je preda mnom, a svijet je za mnom / neću se vratit’ nikada / Uzmite sav svijet, dajte mi Krista / neću se vratit’ nikada.“

Rimski filozof Seneka govori nam da je prava sloboda služiti Bogu. Nije sloboda ovo što nam nudi ovaj svijet, sloboda bez obaveza i odgovornosti, to je privid slobode koji zarobljava dušu. „Sloboda nije moć da možemo činiti što hoćemo, nego pravo da možemo činiti ono što trebamo“, kaže Lord Acton. U svijetu koji ne slavi požrtvovnost, već hedonizam i ugađanje sebi, treba imati snage svjedočiti vjeru, svjedočiti je svojim životom i djelima.

„Ako zapovijedi moje budete držali, ostat ćete u mojoj ljubavi, kao što sam i ja držao zapovijedi svog Oca i ostajem u njegovoj ljubavi. Ovo sam vam govorio da bude radost moja u vama, i da vaša radost bude savršena.“ (Iv, 15, 10-11)

Dragi brate i sestro, ne boj se plivati protiv struje, ne budi mlak, ne dimi nego izgaraj u Kristu Gospodinu. Bdij nad svojom dušom da te smrt ne iznenadi. Bez Boga svojim vlastitim djelima i hedonističkim načinom života uzaludno pokušavaš sam sebi pribaviti sreću. U kulturi koja dobro naziva zlom, a zlo dobrim, zbog zamki moralnog relativizma, trebamo se vratiti razlikovanju ispravnoga od pogrešnoga i prepoznavanju prave Istine. „Istina se ne ravna po nama, nego se mi moramo ravnati prema njoj“, Matthias Claudius.

Jesmo li pozvani biti kršćani koji se prilagođavaju duhu vremena i svijeta ili autentični kršćani, sol zemlje i svjetlo svijeta? „Ostavite ludost, da živite! Pođite putem razboritosti!“ (Izr 9, 6)

Vjerujem da će brojni reći da je ovo tvrd govor, ali to su i Isusu rekli vlastiti učenici. „Mnogi od njegovih učenika čuvši to rekoše: ‘Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?’ […] Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime.“ (Iv 6, 60; 66) (učenici odstupaju u 6, 66 – pa se onda mislite je li to slučajnost)

„Gospodine, kome ćemo ići? Ti imaš riječi vječnoga života“, riječi su Šimuna Petra nakon tog događaja, pa sad je na svima nama da odlučimo za sebe, u koga su riječi vječnoga života?

Naš sv. Franjo ostavio je takvu zabavu i isprazne težnje iza sebe i vidimo što je Bog učinio od njega kad mu se potpuno predao i beskompromisno živio puninu Riječi. A to Bog može učiniti sa svima nama ako smo mu vjerni u potpunosti, bez iznimke.

I završit ću jednom mišlju koju sam neki dan pročitao na nekoj stranici: „I nijedna stvar ili događaj ili pojava ili misao u kojoj Tebe nema, mene ne privlači. Tamo gdje si Ti, tamo želim i ja.“