Život je predivan i neprocijenjiv. Bog je tako savršeno stvorio planetu sa svim prirodnim ljepotama i ljudima koje je tu nastanio. Vjerujem da ima dobrih ljudi, više dobrih nego loših. Kakvi god bili svi smo mi dospjeli u “ovozemaljski vrt” koji se zove život. Svi mi hodamo nekim različitim stazama, koje se uvijek prepliću i razilaze. Dok tečemo kroz vrijeme, patimo, smijemo se, molimo, volimo, zahvaljujemo, mi zapravo živimo. Iako je život jedna velika borba, moramo se zapitati: “U kakvom svijetu živimo?”
U svijetu u kojem djeca umiru od gladi, bolesti. Svijet gdje ljudi žive bez krova nad glavom, gdje se ratuje, gdje se ubija zbog novca. Svijet u kojem ljudi žive daleko od Boga. Svijet u kojem se prihvaća abortus, eutanazija kao nešto “sasvim normalno”. Svijet u kojem mi sebi dajemo za pravo nekome oduzeti život. Svijet u kojem se pojedinac bez imalo stida ponosi sa materijalnim stvarima. Svijet u kojem se poštuje samo onaj koji materijalno vrijedi. Svijet u kojem djeca žive pod lažnim svjetlima društvenih profila kako je u životu sve savršeno. Svijet u kojem ista ta djeca liječe svoje nesavršenosti uvrijedljivim porukama koje pišu drugima. Ovo polako postaje svijet u kojem stid i moral nestaju. Svijet u kojem se okreće glava od svakog bolesnika, starca, starice, prosjaka…
Svijet u kojem jači gazi slabijeg. Prikaz “savršenog života” koji vidimo preko društvenih mreža, u koji smo mi svojevoljno ušli, upleo nas je u iluziju sreće. Učinio je od nas ljude koji zatvaraju oči pred stvarnim i svakodnevnim problemima. Ponekad i mi sami shvatimo da smo upali u zabludu i da se moramo probuditi i zaista živjeti .
Odmah krenemo tražiti istinsku sreću. Kako biti sretan u moru nesretnika? Ne možemo odustati od svoje sreće i posvetiti se tuđoj ili ipak možemo? Sami čin da smo nekoga učinili sretnim čini i nas sretnima. Osjećaj da smo nekome pomogli najljepši je osjećaj na svijetu. Svako novo svitanje opomene nas da je prošao još jedan dan života. Možda smo za to vrijeme koje je otišlo u nepovrat mogli nešto uraditi, a nismo. Glava je prepuna misli koje prolaze kroz svijet u kojem smo živjeli, u kojem živimo i u kojem ćemo živjeti. Ne želimo da nam prolaze dani i da se svaki dan kajemo jer nismo nekoga učinili sretnim.
Zato, prije nego svane budimo krojači sreće. Sreće koja će blistati kao najljepša balska haljina. Ponekad ne znamo kako pronaći sreću. A ona je upravo u Njegovim rukama. Samo se trebamo prepustiti njegovom zagrljaju i bit ćemo ispunjeni istinskom srećom. Moramo ga moliti da nas prije nego svane ispuni voljom i nauči nas da trebamo pomoći svakome tko je u potrebi. Da prije nego svane trebamo snažno voljeti baš kao što On nas voli. Pružiti ruku onome tko je pao, nasmijati onoga tko je tužan, zagrliti, pomoći.. Ne sutra, već danas. Svaki dan je nova prilika, ali nikad ne znamo je li ovo možda zadnji dan kada imamo priliku nekome pomoći, hoće li uopće sutra osvanuti?
Mir i dobro!