Jeste li se ikada našli u situaciji kojoj kao da se ne nazire kraj? Jeste li se ikada osjećali kao da tama nadjačava svako svjetlo? Jeste li se osjećali tako bespomoćno i malo, na dnu? Jeste li ikada osjetili da samo želite pobjeći od trenutne situacije? Kao da ste zapeli u neku kolotečinu iz koje jednostavno ne možete izaći. Koliko god lutali, kucali, tražili, zvali… Odgovora kao da nema. Tišina nekada boli više od najoštrijih riječi. U toj tami često kada molimo, ne osjećamo apsolutno ništa. Izgovaramo prazne riječi, težimo rješenju koje možda i nije dobro za nas – bez prepuštanja volji Onoga koji odozgo ima puno bolji pregled igre i zna točno što je za nas najbolji ishod. To se događa jer naš razum moli, ali srce nije pripravljeno za molitvu. Samim tim, molitva teško doseže do neba, mi ostajemo neutješeni, a za to krivimo Boga. Bog osjeća naše tišine i suze bez ijedne izgovorene riječi. Njemu nije potrebna naša molitva da bi nam pomogao. Naša molitva je potrebna samo nama. Dakle, poanta same molitve nije u tome da mi sami približimo Bogu kako se osjećamo i što je to dobro za nas. Poanta leži u tome da pomoću nje pripremimo naše srce za obilate milosti i darove koje nam Bog sprema. Jednom je to objašnjeno na jedan slikovit način. Zamislite jednu mračnu prostoriju u kojoj nema ni trunka svjetlosti jer su sve roletne spuštene do kraja. Van te prostorije nalazi se cijeli svijet kojega obasjava i grije sunce. Cijeli taj svijet savršeno funkcionira bez obzira što je u jednoj prostoriji mrak, a sunce svoje zrake milosrdno daje, svima jednako. Jednoga dana, u toj prostoriji se dignu roletne i najednom ona dobiva potpuno novi sjaj, prozračna je i lijepa, puna svjetla. Mračna prostorija predstavlja naše srce, roletne predstavljaju molitvu, a sunce Boga. Zar da krivimo sunce jer su roletne u našoj sobi spuštene? Bog, kao i to sunce, djeluje savršeno, bez obzira na sve oblake i spuštene roletne, Bog daje obilato onima koji se opredijele da od Njega žele uzeti, a molitva kao takva „diže roletne” da bismo bili spremni primiti darove. Dakle, zaključimo da nikada nije do savršene Božje ljubavi, nego do nas samih i pogrešnog pristupa molitvi.
Nije li divno imati na umu, da baš u takvim situacijama kada su roletne spuštene postoji jedna „prečica” pomoću koje naše molitve mogu postati izvor radosti za vrlo kratak vremenski period. Kao da nam netko govori: „Evo, imam siguran i provjeren recept kako da svaka tvoja molitva bude uslišana.” Recept je Marija, a oružje je krunica. Tko bolje može zaliječiti, obnoviti i pripremiti srce djeteta da bi u njega došao sam Bog, nego li Majka? Nitko ne može pružiti tu količinu ljubavi koja liječi i čisti sve rane kao što to može učiniti Majka. Ona točno zna način na koji treba pristupiti svakom od nas pojedinačno i osobno kako bi nas približila svojemu Sinu, a Njega poznaje najbolje i zna što mu treba reći i kako nas zagovarati kako bi svaka naša molitva bila uslišana, i kako bi se po Njenom snažnom zagovoru Njezin Sin proslavio. Marija Majka naše molitve prenosi, a dobri Bog pomaže. Majci se lako moliti, a kao najveći dar dala nam je upravo molitvu krunice. Zato je molitva krunice božanskog, a ne ljudskog podrijetla. Tako je bilo još od davnina, kroz cijelu povijest ljudskog roda, pa sve do današnjeg dana. Postoji toliko osobnih, onih ogromnih, ali i onih svakodnevnih svjedočanstava koja su ispričana na slavu Gospine krunice. To nije ni čudno jer nam Gospa daje obećanje da će se na osoban način obratiti svima koji mole Njenu krunicu. Toliko je jednostavna, a toliko snažna. Gospinu krunicu moli papa, jednako kako ju moli i obična baka. I plodovi su isti. Upravo krunica je najmoćnije oružje tihih vojnika koji ju svakodnevno mole i na taj način vode svoje životne borbe. Krunica je toliko jaka, da kada ju molimo možemo reći da idemo u borbu, a ne u molitvu. Svi mi predstavljamo borce i ratnike. Bog nam oprašta svaki pad, a ne oprašta to što se ne borimo da ustanemo. Ukoliko slušate obraćenike koji su doživjeli velike spoznaje i preobrazbe u svom životu, zaključak je gotovo uvijek isti – iza njih stoji ona jedna osoba ,,tihi vojnik” koja je molila Gospinu krunicu za nakanu obraćenja upravo te osobe. Što bi bilo da je taj odustao? Upravo tako će jednoga dana Gospa po krunici spasiti svijet jer: “Marijino bezgrešno srce uvijek pobjeđuje.” Dakle, krunica obraća, krunica iz tame stvara svjetlo niotkud, krunica djeluje na neobjašnjiv način i stvara put tamo gdje mi ne možemo ni zamisliti da puta može biti. Krunica otvara oči, da ostanemo gdje jesmo. Da se borimo. Daje snagu da ne dižemo sidro, nego da ga još dublje zakopamo i izborimo se za vlastitu sreću. Sotona ne voli ni kada krunicu držimo u rukama jer ne voli da smo sretni. A Gospa obećaje da nijedna Zdravomarija neće ostati neuslišana. Tolika je njezina snaga. Ako ne molimo imat ćemo tisuću problema, a ako molimo sve dok nam molitva ne postane radost, svaki problem će se lako riješiti.
“Ako želite biti nesretni, evo vam najbržeg puta za to – recite da ste nesretni tu gdje se nalazite i otiđite bez borbe.”
A koji je put za sreću? Zahvalnost i borba pomoću ovog snažnog oružja. Zahvalnost na patnji, na svakom križu, i na svakom problemu. Izreći: “Bože, hvala Ti. Ja ne vidim zašto, ali vjerujem da je ova situacija dobra i da ćeš se Ti kroz nju proslaviti.” A kako doći do zahvalnosti u teškim trenutcima? Za to je potrebno pripravno srce. Ukoliko ne znate kako pripraviti srce, pročitajte ovaj tekst još jedanput. Recept je napisan. Kada zaista ovo pokušate svim srcem, shvatit ćete da svi oni koji kažu da recept za sreću ne postoji – ne govore istinu.