Engleski filozof (Ne morate odmah izlaziti. Iako je riječ o filozofu, zanimljivo je.) Bertrand Russell napisao je 1952. godine jedan članak pod nazivom „Ima li Boga?“. U tom članku donosi jednu jako zanimljivu analogiju poznatu kao Russellov čajnik. Russell kaže sljedeće: „Mnogi pravovjerni ljudi smatraju kako je posao skeptika da obore usvojene dogme, a ne dogmatika da ih dokažu. Ovo je, naravno, greška. Ako bih rekao da porculanski čajnik kruži eliptičnom putanjom oko Sunca, između Zemlje i Marsa, nitko ne bi mogao osporiti moju tvrdnju, pod uvjetom da pažljivo napomenem kako je čajnik tako malen da se ne može vidjeti ni pomoću najmoćnijih teleskopa. Ako nadalje kažem da je, s obzirom na to da moju tvrdnju nitko ne može osporiti, nedopustivo da ljudski razum u nju sumnja, s pravom bi se moglo reći da govorim besmislice.“ Dakle, on želi reći da odgovornost dokazivanja leži na osobi koja iznosi tvrdnju, a ne na osobi koja istu tvrdnju niječe. „Čajnikisti“ trebaju dokazati postojanje tog nedokazivog čajnika, a ne čekati da „ačajnikisti“ dokažu suprotno. Teisti trebaju dokazati postojanje Boga, a ne čekati da ateisti dokažu suprotno. Zato su ateistička usta prilikom rasprave o Bogu uvijek puna ovih i sličnih „argumenata“.
Ali moram priznati da se slažem s Russellom. Kad bi putovanje kroz vrijeme bilo moguće, proputovao bih do njega i zagrlio ga uz riječi: „Hvala, prijatelju. Zadužio si kršćanstvo!“ Vjerojatno mu ništa ne bi bilo jasno, jer cijelog svog života nije bio svjestan da nam radi uslugu. Čovjek koji je u eseju Zašto nisam kršćanin obarao sve argumente za postojanje Boga zapravo je poticao na dokazivanje Boga. Eto kako je Bog svemoguć. Može iskoristiti ateiste da nama opali šamar razbuđivanja i pozove nas da dokazujemo. Najveći branitelji vjere su se javljali upravo u najvećim navalama krivovjerja i ateizma. Najvrjednija djela iz prvih stoljeća Crkve nastala su upravo kao odgovor na napade. Možda je lakše bilo živjeti kršćanstvo u doba progona, nego u ovo moderno „slobodno“ vrijeme. Ali to je druga priča… Vratimo se mi na dokazivanje.
Kad smo se napokon razbudili i postali svjesni odgovornosti dokazivanja, javlja se jedno važno pitanje. Kako?
Možda razumom i intelektualnim raspravama? Kozmološkim, ontološkim, teleološkim i drugim argumentima? Sve je to dobro i korisno, ali slabo i nedovoljno. Mislim da se razumom samo produbljuje vjera. Ne može se samo razumom dokazati nešto što razum ne može shvatiti, ni jezikom nešto što jezik ne može obuhvatiti. Niti je teistički mozak sposoban opisati Boga, niti je ateistički sposoban shvatiti ga. Kao kad bi pokušali medvjeda ugurati u kavez hrčka. Možemo pokušati, ali samo riskiramo povredu medvjeda i štetu kaveza. Postoji opasnost da se u nedostatku boljega, zadovoljimo pogrešnim. Kaže Yves Ivonides da ljudski um često radije prihvaća glupost nego da se zadovolji tajnom. Možda bi neke stvari za razum i jezik trebale ostati baš to – tajna, otajstvo. Kaže sv. Hilarije: „Siromašna i nesavršena ljudska riječ prisiljava me da svoju vjeru živim u šutnji, nesposoban da Izričem tvoje uzvišene tajne… Ali, kad svojim slabim ocima motrim nebo, ja znam da to nebo može biti samo tvoje. Promatram ovaj bujni život na zemlji, sjeme što niče. Ne, ne znam kako to protumačiti, ali tu je nepoznata životna snaga, tu je Tvoja Prisutnost.“ I tu se krije ljepota tajne, mističnog iskustva Boga koje ti, kao u životu sv. Tome Akvinskog, sve prethodno razumom stvoreno pretvara u nešto lomljivo.
Kako onda dokazati Boga?
Životom.
Mislim da Bog ne zaslužuje ništa manje od toga. Svojim životom trebamo biti Božja slika. Mislim da jedan mučenik na polju dokazivanja učini više nego što bi 100 kršćanskih pisaca. Ma ne trebamo biti ni mučenici. Možemo biti obični ljudi koji će imati ljubavi jedni prema drugima jer će po tome svi znati da smo Njegovi učenici. Mi smo Njegova slika na zemlji, koliko god to opasno bilo.
Tolstoj je došao do Boga promatrajući obične seljake-vjernike. Mučilo ga je to što su oni (neuki i jednostavni ljudi) pronašli smisao života, dok je on (svjetski poznat intelektualac) bio na rubu samoubojstva. Odlučio je poći njihovim stopama i pronašao je smisao života u vršenju Božje volje. Mahatma Gandhi je čitajući Bibliju htio postati kršćanin, ali mu način života kršćana to nije dozvoljavao. Jednostavno, razočarao se.
Pomozi nam, Bože, da u situacijama naše odgovornosti dokazivanja bude što više „Tolstoja“, a što manje „Gandhija“.