Naši međuljudski odnosi, osobito oni obiteljski i prijateljski, uvelike se temelje na povjerenju. Povjerenje je stup svakog zdravog i kvalitetnog odnosa. Od samog dolaska na svijet čovjek stječe povjerenje. To je posebna veza koju svi kao dijete stvaramo najprije s majkom zatim s ostalim članovima obitelji i drugim bliskim osobama. Majka odgovara na djetetove potrebe te na taj način djetetu ulijeva osjećaj povjerenja, pokazuje mu da je tu za njega, a dijete tako razvija povjerenje u svijet koji ga okružuje. To je prekrasan osjećaj sigurnosti, u svoju okolinu i ljude u njoj. Predanje sebe drugome. Doživljaj da si voljen, da si cijenjen i vrednovan, da ti se ljudi raduju, da čeznu za tobom, da uživaju kad im pružiš dio sebe, svoje vrijeme, svoju pažnju. Osjećaj da se imaš na koga osloniti, da te ima tko saslušati. Biti s nekim ono što jesi, biti cijelim bićem u tom odnosu. Otvoriti nekome svoje srce, dati mu dio sebe, i, također biti luka u koju se drugi mogu usidriti. Zar nije predivno nekome vjerovati i biti onaj kome će drugi vjerovati i povjeriti se? Ipak, svjesni smo da povjerenje pored svoje ljepote nosi i određenu težinu i rizik. Rizik i strah da nešto izgubimo, da ostanemo razočarani, rizik da doživimo bol. Za povjerenje treba vremena. Ono se ne stvara preko noći, ono se gradi kroz vrijeme te zahtijeva dosta strpljenja i žrtve za drugoga.

A što je s onim najvažnijim, mojim povjerenjem u Boga? U Onoga koji je moj Stvoritelj, Onoga koji je jedini i pravi smisao mojeg postojanja? Zapitam li se ikada koliko vjerujem svome Otkupitelju, vjerujem li da On baš sve čini s razlogom, za moje dobro, da su mi i vlasi na glavi izbrojane, da je On sa mnom u svakom trenutku, da me On podiže kad padam, da me čeka kad sam daleko i kad odlutam? Vjerujem li da On zna smisao i kad ga ja ne vidim? Da. On zna. On vidi. On čuje. I onu najtišu molitvu srca. Svaku misao. Svaku emociju. On razumije. I kada prestane ljudska logika, Božja idalje postoji. On je tu, On drži sve u svojim rukama. On ima plan za svakog od nas. Sve predati Bogu. Zvuči jednostavno, zar ne? No, mi ljudi volimo petljati svoje prste u sve. Volimo komplicirati, analizirati. Predajemo sve Božjoj volji, ali Mu ipak namećemo svoje ideje i zamisli, svoje želje i potrebe. Koliko god smatramo da Mu vjerujemo i da smo Mu sve predali, želimo sve znati. Sve unaprijed vidjeti i isplanirati. Želimo sve svojim snagama riješiti. Borimo se do zadnjeg atoma snage. Sve dok nas ne vrati na tvorničke postavke i tek tada shvatimo da stvarno bez Njega ne možemo učiniti ništa.

Kako bismo bili ispunjeni kada bismo samo bili svjesni Njegove blizine, ljubavi i milosti. „Nemojte, dakle, zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost Njegovu, a sve će vam se ostalo nadodati.“

Sve što trebamo je tražiti Ga. Otvoriti svoje srce i baciti se u Njegovo naručje. Pustiti da nas On vodi putevima koje je za nas pripremio. Koliko smo puta mi Njega iznevjerili, izdali Božje povjerenje u nas, iznova Ga razapinjali na križ svojim grijesima, možda i posumnjali u Njegovu pomoć poput učenika u strahu pred olujom: „Učitelju, zar ne mariš što ginemo?“, a On nas nije ostavio, On nikad nije odustao od nas. Uvijek nas čeka raširenih ruku. Sprema za nas velike stvari. Jedino što traži od nas je naša spremnost na suradnju kako bismo zajedno stigli do cilja. Trebamo naučiti biti strpljivi. Strpljenje može biti veliki izazov za čovjeka, ali zar nije upravo strpljenje odraz tog povjerenja u Njega?! Znam da mi priprema nešto veliko. Znam da trebam određeno vrijeme čekati i pustiti da Gospodin posloži kockice moga života. Vjerovat ću Božjem planu, jer tu se krije nešto puno bolje od mojih želja i planova.

Zato ustani, pruži Mu ruku. S Njim se isplati riskirati. S Njim ne gubimo, s Njim smo uvijek na dobitku.