Vjerujem da se dosta nas tijekom izražavanja ili pak prevođenja nekih stranih tekstova susrelo s tim da u hrvatskom jeziku jednostavno ne postoji dovoljno dobar izraz ili toliko precizna riječ kojom bi opisali i imenovali određenu pojavu. Znamo svi da jezikoslovci redovno uvode nove riječi od kojih se neke prihvate u svakodnevnom govoru, dok s druge strane neke riječi jednostavno ostanu samo u rječniku ili u najgorem slučaju postanu predmet ismijavanja.

No, ono što mi je uvijek predstavljalo „rupu“ u našem jeziku je prijevod za riječ siblings (ili Geschwiester ako je nekome draži njemački)
Nekako braća i sestre zvuči previše formalno i kao neko mnoštvo ljudi (barem meni, ali to je vjerojatno zbog mise u kojoj taj izraz najčešće i čujem). No, da ne duljim više sa lingvističkim problemima, htjela bih se malo osvrnuti na sami taj odnos „siblingsa“ koji je ponekad ostavljen sa strane i ne pridaje mu se toliki značaj, koji bi on kao takav trebao imati.

Postoje razna istraživanja koja govore da nam zdrav odnos između braće i sestra može pomoći  razviti važne socijalne i emocionalne vještine poput empatije, timskog rada, nenasilnog rješavanja sukoba i slično. To je jedan od prvih odnosa koji kao djeca razvijamo i ima velik utjecaj na naš cijeli život. Naglasak je na tome cijeli život jer oni su, u pravilu, jedini tu s nama od početka do kraja, od naših prvih sjećanja koja su u magli, pa sve do posljednjih dana.

Velik je blagoslov imati prijatelja s kojim odrastaš, koji s tobom dijeli sve trenutke, probleme, radosti, apsolutno sve. Ovo zvuči možda preuveličano i previše uljepšano, no odnos braće i sestara je jedinstveni fenomen na ovom svijetu. Mislim da se teško u bilo kojem odnosu približiti takvoj povezanosti, u koju najčešće i ne ulažemo neki poseban trud. Ta povezanost je jednostavno dio nas.

Upravo zbog ove posebnosti tog odnosa još je ljepša činjenica da smo svi mi braća u Kristu, povezani nečim puno većim i puno snažnijim od krvnog srodstva. Povezani smo Kristovom krvlju.
Bilo bi lijepo kada bismo toga bili malo više svjesni, te kada bismo druge počeli stvarno gledati tim očima.

Da opraštamo baš kao i svojoj braći i sestrama, onako usputno bez previše razmišljanja i prljanja svoje duše. Da razmirice prođu, a da ni ne primijetimo. Da se možemo zajedno smijati 5 minuta nakon svađe. Da jednostavno prihvatimo i zavolimo osobu sa svim njenim dobrim i lošim stranama.

O takvom bratstvu mislio je naš mali brat Franjo rekavši: „Gospodin mi dade braću!“ i to bratstvo i danas živi i diše punim plućima.
Upravo to povezuje Framu, a vjerujem da vi framaši znate o čemu govorim. Biti prihvaćen, raditi sve u dogovoru, odrastati zajedno… Imati braću u punom smislu te riječi. Baš kao što u svojoj braći i sestrama prepoznajemo odraze naših roditelja, a nerijetko i nas samih, tako i u braći u Kristu sjaji odraz našeg Oca, a na nama je da ga prepoznamo. Uzorom sv. Franje.